UMJETNOST SONGWRITINGA: THOM YORKE
Glazbeno sam odrasla na opsesivnom čitanju stihova. Vrlo često će se dogoditi da neću slušati neku pjesmu ako ima stihove koji mi se ne sviđaju bez obzira na glazbu. Više-manje svaki album kojeg prvi put slušam, slušam tako da prvo pustim da glazba odradi svoj dio i pokuša pronaći put do mojih emocija i onda se prebacim na slušanje uz usporedno čitanje stihova.
Korijen te navike je vrlo vjerojatno srednja škola jer me moja profesorica iz hrvatskog jezika indirektno naučila kako čitati liriku i promišljati o njoj. Često bi me na satu znala pitati da interpretiram pjesmu na svoj način, podijelim svoj najdraži stih, izdvojim pjesničke slike. Osjećaj na satu kada sam prvi put pročitala Cesarićevu pjesmu „Povratak“ me još uvijek proganja na najbolji mogući način. Stihovi „Kod večernjih lampi mi ćemo se kradom/ Pogledat ko stranci,/ Bez imalo svijesti koliko nas vežu/ Neki stari lanci.“ me i dalje tjeraju da zamislim cijelu filmsku sekvencu.
Tako su književnost i satovi hrvatskog postali jedni od glavnih krivaca zašto ne mogu zamisliti slušati glazbu bez da usporedno čitam i analiziram stihove. Ne čitam stihove tako da razmišljam o tome što je autor htio reći i to me nikad nije zanimalo. Nisam pristalica toga da autori stihova objašnjavaju njihovo značenje jer to nije poanta. Poanta je da ih svaka osoba interpretira na svoj način na temelju emocionalnog stanja, uspomena, životnih situacija i svega što nas čini osobama koje u tom trenutku čitaju određene stihove. Nerijetko sam se našla u situaciji da sam prolazila kroz stihove neke pjesme i uopće ih u tom trenutku nisam razumjela, da bi im se vratila nakon nekoliko mjeseci ili čak godina i sve bi sjelo na svoje mjesto. Upravo u tom leži cijela magija stihova – s vremenom, mijenjaju svoj oblik jer se mi mijenjamo kao bića.
Sve ovo pišem jer je danas rođen jedan od mojih najdražih songwritera, Thom Yorke. Zbog toga ću podijeliti samo dio stihova koji su mi ispisani u mislima, listovima bilježnica i dnevnika, mobitelu… Trenutak kada znam da su neki stihovi ostavili duboki trag je upravo prethodna rečenica – kada ih se ne mogu riješiti i kada su postali dio mene. Thom Yorke ih u svojom katalogu ima više, ali neki su ipak iskočili iz mase i dobili mjesto na pijedestalu. Ovo je samo mali dio…
Pravi mali dragulj ploče “A Moon Shaped Pool”je “Present Tense”, pjesma koja ima odličan groove i gotovo bossa nova vibe. Verzija u kojoj samo Thom i Jonny sviraju je moja najdraža i pokazatelj je da samo njih dvojica s dvije električne gitare i ritam mašinom mogu stvoriti čitavu paletu tekstura i boja. Stihovi opisuju krhko emocionalno stanje i volim ih zbog jakog kontrasta. Ples se obično povezuje s veselim događajima, a ovdje dođe kao način preživljavanja.
Cijela “Exit Music” zaslužuje biti izdvojena, ali sam početne stihove odabrala jer mi je samo u glavi osjećaj kada sam ih prvi put čula jer je pjesma izmiksana tako da prve dvije strofe zvuče kao da Thom slušatelju šapće na uho. Srećom da sam ju prvi put poslušala na slušalicama, pa je spoj miksa i produkcije postigao zacrtano. Volim dvostruko značenje ova četiri stiha: osoba se doslovno budi iz sna za bijeg u bolje sutra, a metaforički se napokon budi iz noćne more u koju je zapala.
Thom Yorke češće bira apstraktne opise, ali ne bježi od realnih vizualnih pjesničkih slika. Ovi stihovi su jedni od mojih najdražih i koje izvikujem iz sveg glasa jer me podsjećaju na završne sekvence filmova La La Land i Umbrellas of Cherbourg kada se Mia i Sebastian te Guy i Geneviève na kraju pogledaju kao stranci, svjesni koliko ih vežu neki stari lanci.
Razumljivi sami po sebi.
Stihovi singla “I Want None Of This” spadaju u skupinu onih koji su toliko ogoljeni, jednostavni i direktni da je nemoguće da ne pogode živac. Još kada se sve to upakira u minimalistički instrumental u kojem klavir preuzima glavnu ulogu, stihovi dolaze u centar slušateljeve pažnje.
Prije nego što se čuje iti jedna riječ, klavir koji je provučen kroz razne filtere je jedan od najljepših zvukova ikad i zato je Nigel Godrich Radioheadov George Martin. Zvuči kao pjesma koja se vrti u dječjim glazbenim kutijama na navijanje što upućuje na uspavanku ali je po stihovima daleko od toga. Obožavam ova četiri stiha jer su uvodna i odmah nam otkrivaju nam gdje se osoba geografski i psihički nalazi i što vidi oko sebe. Zvuče kao da je protagonist nazvao osobu da joj to reče, ali u nastavku se ispostavlja da nema nikog na drugoj strani linije. Također su me podsjetili na Krležinu prvu rečenicu romana “Povratak Filipa Latinovicza”: Svitalo je, kada je Filip stigao na Kaptolski kolodvor, a odabir željezničkog kolodvora nije slučajan. Oni su mjesto na kojima se i sretno i nesretno odlazi ili dolazi.