THE BEATLES: NA PRAVOM MJESTU U PRAVO VRIJEME
Love, love me do, you know I love you, I'll always be true. So please, love me do je posljedica četvero ljudi koji su se našli na pravom mjestu u pravo vrijeme.
Velika Britanija se u šezdesetim godinama prošlog stoljeća počela suočavati sa stvarnošću i posljedicama razornog Drugog svjetskog rata. Za sobom je još uvijek vukla prtgalju rata, a konzekvence su se mogle vidjeti na svakom koraku: industrija na uništenom sjeveru Engleske je patila, gradovi su bili razrušeni, pogotovo Liverpool koja je desetljećima prije bio najvažnija luka svijeta zbog logičnih razloga; Ujedinjeno Kraljevstvo je bila najjača sila svijeta. Nekada veliko carstvo, sada razrušena zemlja je vapila za reformom svake vrste. Velika Britanija je duboko klasno podijeljeno društvo i danas, ali je u 50-ima i 60-ima bilo još naglašenije. Vrlo dobro se znalo tko je iz radničke, a tko iz više srednje klase i sukladno tome su se odijevali, živjeli, provodili slobodno vrijeme. Uz izraženu klasnu podjelu, društvo je (bilo) itekako konzervativno i vjernički nastrojeno.
Iz tog Engleskog sivila, isplivala su četvorica mladića iz napaćenog Liverpoola koja su u crno bijelu sliku malo pomalo počeli dodavati boje. Izrazito je važno shvatiti u kakvim okolnostima su The Beatlesi nastali kako bi se mogao shvatiti njihov značaj i utjecaj u 60-ima i njihova ostavština. Općenito, krucijalno je značajne glazbenike staviti u društveni, kulturološki i politički okvir vremena jer je to jedini način da se shvati uzročno-posljedična veza njihovog društvenog i kulturološkog utjecaja.
Europa je još uvijek pokušavala zacijeliti rane krvavog rata. Svijet se već na samom početku desetljeća našao na rubu rata za vrijeme Kubanske krize dok su iste godine The Beatlesi izbacili prvi singl „Love Me Do“. Samo godinu dana prije se počeo graditi Berlinski zid koji će doslovno podijeliti Europu i svijet na istok i zapad, točnije na komunizam i kapitalizam. U istoj godini je Matin Luther King kazao „I have a dream…“ i izvršen atentat na američkog predsjednika Johna Fitzgeralda Kennedyja. Svi ovi događaji možda najbolje oslikavaju u kakvom stanju se nalazio svijet u ranim godinama 60-ih. Drugi svjetski rat je svijetu donio neviđene podjele i kada se činilo da se Europa i svijet ne mogu podijeliti više od tog, rane godine 60-ih su pokazale da je to ipak moguće.
Takve okolnosti su stvorile i izbacile na površinu The Beatlese. Bili su dio i predstavnici mlade generacije koja je vapila za promjenom. Generacije koja više nije htjela živjeti i ponašati se kao njihovi roditelji. Djevojke koje su to tada izgledale kao njihove majke i bake su odlučile maknuti konzervativnu odjeću iz svog ormara i odjenuti haljine poput Mary Quant i imati frizuru i šminku kao Twiggy. Mladići više nisu htjeli nositi dosadna crna odijela i uredno popeglane košulje kao njihovi očevi i djedovi već odjenuti raznobojne košulje, tenisice, traperice. Odjednom, više nisu htjeli poslušno stajati u kutu i rezultat su bili mladi revoltirani ljudi koji su odlučili da ne žele kasno postati mladi.
Fab Four su i glazbeni biznis preokrenuli naglavačke. Pokazali su da bendovi mogu biti autori tekstova pjesama i glazbe što nije bio slučaj u 50-ima pa je suradnja između McCartneyja i Lennona bila revolucionarna. Prije su glazbenici bili samo izvođači, a ne autori pa su već po tome The Beatlesi izašli iz postavljenih okvira glazbenog biznisa. To pokrenulo cijelu lavinu bendova koji su odlučili uzeti gitaru, papir i olovku u svoje ruke i pisati o onome što su smatrali da je vrijedno spomena. Bit je da su se s autorskim tekstovima lakše i bolje mogli povezati s publikom jer su na neki način ispjevavali njihove osjećaje, želje, težnje, misli naglas.
Ova četvorica je i novinare uhvatila potpuno nepripremljene na njihov način komunikacije. Press konferencije su bile pune klasičnog engleskog humora koji je tada bio rezerviran za privatnu, a ne javnu sferu. To je bio šok engleskim medijima, a kamoli američkim kada se Beatlemania proširila preko bare. Nisu se suzdržavali davati “glupe” odgovore na krajnje glupa i nepromišljena pitanja. Zapravo, nisu pristajali biti “pristojni” po mjeri društva u kojem su odrasli i u kojem se nalaze već su pokazali drskost, ali onu koja za podlogu ima itekakvu inteligenciju.
Od početka su vrlo promišljeno pružali otpor establishmentu, a vrhunac je bila Lennonova rečenica „rattle your jewelry“ izrekavši je direktno ispred Kraljice. Tako što napraviti u 60-ima je bilo potpuno nezamislivo i to tada nedopustivo što objašnjava da je na red došla generacija koja ne saginje glavu pored autoriteta samo zato što su odrasli u tom vjerovanju. Bili su prvi koji su otvoreno izrekli protivljenje Vijetnamskom ratu što se danas čini kao potpuno normalna stvar, no tada se glazba i politika nisu miješale. Točnije, glazbenici nisu bili pokretači javnog mišljenja nego su se držali svog zanata jer su time riskirali svoju reputaciju i karijeru.
Zbog svih ovih razloga, pjesme još uvijek čuju na radiju, dolaze iz slušalica, pjevaju u zborovima i slušaju na satu glazbenog. Još uvijek se euforično pjeva na na na na na na na kraju “Hey Jude”, zagrljeno pleše na “Something”, (ne)utješno plače na “Let It Be”. To samo pokazuje koliko dobro su razumjeli svijet koji ih je okruživao i tako postali glasnogovornici cijele generacije koja je pronašla sve što je tada trebala u njihovim tekstovima i glazbi. Na kraju dana, ljudi ne slušaju određenu glazbu jer harmonijska ljestvica s promijenjenim sedmim tonom zvuči božanstveno, nego jer pogodi žicu u dubini duše. Dan danas, to ne radi nitko kao The Beatlesi.
