ZASTO JE CJELOVITO SLUSANJE ALBUMA VAZNO
Jonny Greenwood 2007.
In medias res: forma albuma kao oblik umjetnosti je izrazito važna.
Albumom dajemo šansu glazbeniku da nam kroz set pjesama ispriča priču što se može postići kroz kohezivnost tema ili zvuka. Nerijetko se to radi i kroz vizuale koji dodatno pokušavaju popuniti ili naglasiti sve što se nastoji ostvariti na albumu kroz tradicionalan način komunikacije sa slušateljem – spajanjem glazbe i stihova.
U trenutku kada slušatelj stavi slušalice, stisne play i ne zaustavlja do zadnje note ulazi u svijet koji je netko stvorio različitim zvukovima i riječima. Pjesme se ne preskaču, ne skraćuju i ne slušaju na shuffleu. Slušanje albuma na opciji shuffle je kao da se knjiga krene čitati od četvrtog poglavlja, pa se preskoči na prvo i onda se odjednom prelista na zadnje. Pjesme na albumu se mogu promatrati kao poglavlja, a stihovi su stranice. Slušanjem albuma na preskoke, propuštamo čuti priču koja nam se želi ispričati. Glazbenici koji promišljaju svaki detalj provode dobar dio vremena na slaganje track liste jer je flow ključan za potpuno iskustvo slušanja. Ako neka pjesma nije najblistavija točka ploče, ali je igrom slučaja mudro smještena između ostalih onda se to neće toliko čuti. Međutim, album može obilovati odličnim pjesmama ali ako glatko ne teče i pjesme se ne nastavljaju kao logična cjelina onda se sve čini kao Sizifov posao. Vrlo lako se osjeti album s dobro složenom track listom – jednostavno ne možete stisnuti pauzu jer prijelazi s jedne na drugu pjesmu gotovo ne postoje zbog fluidnosti zvuka, atmosfere i emocije.
Clint Eastwood 1959.
Kultura slušanja glazbe se promijenila i puno više se slušaju playliste, a propast albuma se najavljuje već desetljećima i ipak se nije dogodila. Postoji više razloga i navika kupovanja glazbe je ključan dio. Već nekoliko godina su vlasnici trgovina s CD-ovima i pločama na koljenima, a korona im je zadala još više muka. Ako se stavi fokus na mlađe prošle generacije, onda su oni imali limitirani pristup glazbi - nisu mogli poslušati svaki album ili pjesmu na svijetu u svakom trenutku. Slušali bi svoj najdraži album na ploči ili kazeti u nedogled uz još nekoliko drugih albuma ako su bili te sreće. Odrasli su na načinu konzumiranja glazbe koji je značio slušanje vrlo male kolekcije albuma ili pjesama jer nisu imali drugog izbora. Eventualno bi proširili svoju glazbenu knjižnicu tako da bi od prijatelja posudili ploču ili kazetu koju bi presnimili i slušali je na walkmanu. Ovako su se naučili dublje i pomnije slušati. Nerijetko bi se albumi kupovali na temelju artworka ili covera albuma što je bila jedina moguća naznaka kakav će biti zvuk što je danas također pomalo zanemareni dio cijele priče – nema se potrebe iščitavati ništa iz covera kad već prije poslušamo sadržaj i onda idemo kupiti proizvod.
Photography via Pinterest.
Glazbena industrija funkcionira kao svaka druga, ako potražnja za nekom robom nije visoka, onda će se manje proizvoditi jer ne postoji interes na tržištu. Puno opreznije se izdaju albumi, pogotovo ako se radi o indie glazbenicima pa zato često pribjegavaju izdavanju singlova ili EP (Extended Play) koja sadrži otprilike 14 minuta glazbe – 7 minuta sa svake strane ako se govori o vinilu. Snimanje albuma ili LP-a (Long Play) je izrazito skup i često dug proces, a industrija postaje sve nestrpljivija, željna brze zarade i probijanja u mainstream. U pravilu, glazbenik sa svojim timom, odlazi u studio koji itekako koštaju glazbene izdavače. U najužem krugu, tim se sastoji od producenta, inženjera, osobe koja miksa sve snimljeno i asistenata ako su im potrebni. Onda je jasno da će se više forsirati izbacivanje singlova jer dobro prolaze pa čemu ulagati velike svote novca u nešto što u današnjem kontekstu slušanja glazbe više toliko ne funkcionira.
Sve ovo se odražava na trendove u najavljivanju novog albuma. Često se koristi strategija izdavanja tri ili više singlova prije cijelog albuma što zna trajati mjesecima. Primjer je Cardi B koja je prvi singl za album „Invasion of Privacy“ izbacila u lipnju 2017., u međuvremenu je izdala još dva i skoro deset mjeseci nakon je predstavila cijeli album. Ali, to je itekako logično jer se stručnjaci strategijama držanja publike na prstima i laganim ubrizgavanjem uzbuđenja nadaju najboljem mogućem raspletu. Zapravo, radi se o kupovanju vremena. S druge strane, neki glazbenici nisu dovoljno financijski potkovani da si mogu priuštiti često snimanje albuma pa se oslanjaju na učestalije izdavanje singlova u nadi da ipak neće pasti u zaborav. Ruku na srce, rijetko tko si može dopustiti da poput Beyoncé izbaci self-titled album 2013. bez ikakve promocije rano ujutro ili Franka Oceana koji je poznat po surprise albumima.
Slušanjem albuma se respektira glazba kao umjetnost, zanat i zapravo se odaje priznanje svim ljudima koji su radili na njemu. Iako to svima nije cilj, ne može se shvatiti šira slika bez slušanja cjeline bez obzira radi li se o strogo konceptualnom albumu kao što je „The Dark Side of the Moon“ ili ne. Ipak je svaki album donekle koncept jer pjesme nisu bez ikakvog razloga objedinjene albumom. Stoga, itekako vrijedi staviti slušalice, stisnuti play i maknuti mobitel sa strane, prvenstveno radi uranjanja u posebni spektar emocija.
