WAGNER I HERZL: PRICA O ANTISEMITU I ZIDOVU
Nije lako predstaviti osobu kao što je Richard Wagner. Izazovno je ne upasti u monokromatsko sažimanje njegovog života. S vremenom su mu se počeli dodjeljivati razni pridjevi. Za jedan dio njih je itekako zaslužan. Drugi dio pokazuje da prazninu neznanja popunjava mašta.
Ako se započne s njegovim glazbenim nasljeđem, onda se bez susprezanja može napisati da je jedan od najutjecajnijih i najhvaljenijih njemačkih skladatelja 19. stoljeća i da su njegovi glazbeni otisci vidljivi po gotovo cijeloj klasičnoj glazbi. Za svoje vrijeme je bio toliko popularan da su se obožavatelji njegovog rada nazivali wangerijancima što se održalo do danas. Ako se nastavi pisati o njegovom životu van glazbe onda se bez susprezanja može napisati da je bio ogromni nacionalist i antisemit. Bez pokušaja umanjivanja njegove strastvene mržnje prema Židovima, Wagnerove riječi i djelo se moraju smjestiti u razdoblje u kojem je živio.
Skladatelj je 1850. godine izdao esej „Das Judenthum in der Musik“ (“Židovstvo u glazbi“) pod pseudonimom K. Freigedank u kojem je napadao Židove, posebice kolege skladatelje Židove Felixa Mendelssohna i Giacomoa Meyerbeera. Pisao je da „Židov nikada nije imao vlastitu umjetnost“ i da se kao parazit hrani umjetnošću onih drugih koja je zdrava. Isto tako je iz dnevničkih zapisa njegove žene Cosime, koja je isto bila izrazito antisemitski raspoložena, čitljivo da je volio proučavati knjige židovskih mistika. Devetnaest godina kasnije objavio je prošireno izdanje Eseja ali ovaj put pod pravim imenom. Kroz godine je imao još antisemitskih ispada poput šale „da bi sve Židove trebalo spaliti na izvedbi Nathana Mudrog“ kada je pročitao da je više od 400 Židova stradalo u požaru u kazalištu. Rat koji je još više dolijevao ulja na njemački nacionalistički žar je Francusko-pruski rat koji je započeo 1870. godine koji je rezultiralo Njemačkim Carstvom, tj. Drugim Reichom (Pruska se spojila sa Sjevernonjemačkim savezom). Ono što Wagnerovom nasljeđu zasigurno ne ide na ruku je da je njegov rad posebno volio nitko drugi nego Adolf Hitler. Nacistički vođa je prvi kongres svoje stranke 1933. godine započeo riječima iz Wagnerove opere „Majstori Pjevači“ – „Wach' auf!“ („Probudite se!“).
Wagner je preminuo 1883. godine tako da se nikad nije susreo s Hitlerom koji je rođen šest godina nakon, a kamoli doživio jačanje nacizma u čijoj je bazi opsjednutost rasom (za razliku od fašističke Italije koja je imala fiksaciju na državi, tj. obnavljanju Rimskog Carstva). Uzimajući ovo napisano u obzir, Wagnera se ne treba promatrati iz pozicije povijesnih događaja koji su se odvijali nakon njegove smrti pri čemu se stavlja naglasak na holokaust. Niti u najmanjoj mjeri se ne nastoji umanjiti njegova mržnja prema Židovima već se odmaknuti od simplificiranja radi neshvaćanja povijesti i njezine kronologije. Vrijedi započeti tim da je dio društva njegov esej „Židovstvo u glazbi“ dočekalo s gromoglasnim pljeskom, a dio ga uopće nije shvatio ozbiljno - ismijavao ga je. S vremenom će se taj sentiment početi zabrinjavajuće mijenjati. Može se fantazirati i raspravljati što bi Wagner mislio i činio da je doživio Drugi svjetski rat i vidio doslovna spaljivanja milijuna europskih Židova ali takva rasprava je od početka osuđena na potpunu besmislenost.
Događaj koji je došao kao šlag na torti snažnoj antisemitskoj atmosferi u drugoj polovici 19. stoljeća je afera Dreyfus. U Parizu je 1891. godine započelo suđenje francuskom satniku Alfredu Dreyfusu koji se sudski gonio pod sumnjom da je njemački špijun i bio je jedini Židov u stožeru vojske. Osuđen je na robiju na Vražjem otoku iako je sve ukazivalo na njegovu nevinost, a bila je javna tajna da je bojnik Ferdinand Walsin Esterhazy odgovoran za špijunažu. Uz to ogromno ponižavanje Dreyfusa na francuskom sudu, na pariškim ulicama su se organizirali prosvjedi podrške. U tim prosvjedima je ključnu ulogu odigrao književnik i novinar Emile Zola koji je napisao pismo „J'accuse“ („Optužujem”) i dao ga objaviti u novine. Nisu se svi Francuzi slagali s Zolom pa su isto vrijeme bjesnili antisemitski prosvjedi na kojima je masa izvikivala „Smrt Židovima“.
Sva događanja na ulicama francuskog glavnog grada i suđenje je pratio Theodor Herzl kao novinar dopisnik za bečki list “Neue Freie Presse”. Herzl je autor knjige „Dar Judenstaat“ („Židovska država“) koju je objavio 1896. godine i njome udario temelje za osnivanje države Židova. Svoja nastojanja je nastavio oformljivanjem Cionističke organizacije i zaključio prvim Cionističkim kongresom 1897. godine u Baselu u Švicarskoj - pojam cionizam ima korijen u riječi Sion kojom se u Bibliji opisuje Jeruzalem. U isto vrijeme je pratio suđenje i razrađivao plan o državi Židova, a navečer bi odmarao slušajući glazbu. Herzlov glazbeni odabir je bio odlazak u parišku Operu koja je tada na repertoaru imala operu nabijenu njemačkim nacionalizmom „Tannhäuser“ Richarda Wagnera. U autobiografskoj skici je napisao da bi “onih večeri kada nije bilo izvedbe sumnjao u točnost svojih zamisli“. Ovdje nije stala njegova ljubav prema Wagnerovoj glazbi. Glazba iz „Tannhäusea“ je svirala na koncertu Drugog cionističkog kongresa održanom dvije godine nakon prvog.
Prvi cionistički kongres 1897. Photo by Universal Images Group via Getty Images.
Krajem 19. stoljeća antisemitizam je počeo poprimati novi oblik na čiju će se ljagu naljepiti propaganda Josepha Goebbelsa, Hitlerovog ministra narodnog prosvjećenja i propagande. Herzl je isprva mislio da će antisemitizam nestati Židovskim asimiliranjem u društvo ali mu je afera Dreyfus srušila tu ideju i postala neizostavan dio motivacije za pisanje knjige i započinjanje cionističkog pokreta. Jasno je da se njegov plan nije odmah ozbiljno shvatio nego je za to nažalost bio potreban sustavni genocid europskih Židova. Pojam antisemitizam je popularizirao njemački novinar Wilhelm Marr krajem 19. stoljeća. Njegovim esejom „Der Weg zum Siege des Germanentums über das Judenthum“ („Put do Njemačke pobjede Judaizma“) počinje domino-efekt rasne diskriminacije Židova. Razvojem medicine, istraživanjem genetike i socijalnim darvinizmom, počinje se smatrati da se Židovi razlikuju po biološkim karakteristikama. Smatralo se da se borbom između viših i nižih rasa, koju podrazumijeva socijalni darvinizam, mora održati rasna „čistoća“. Od tada se na Židove ne gleda samo kao na vjerske neprijatelje nego na genetski različite i pripadnike niže rase. Također ih se počelo percipirati kao skupinu koja za cilj ima svjetsku dominaciju zbog čega će ih se nekoliko desetljeća kasnije kriviti za početak Prvog svjetskog rata.
Primjer antisemitske naslovnice francuskih novina “La Libre Parole”. Photo via Picryl.
Zygmunt Bauman je u svojoj knjizi „Modernost i holokaust“ citirao Hannah Arendt, koja je napisala da su Židovi bili „nenacionalni element u svijetu rastućih ili postojećih nacija“, a Bauman je nadodao kako su oni „služili kao stalan podsjetnik na relativnost te granice individualnog samoidentiteta i interesa zajednice“. Liječnik Leon Pinsker je 1882. godine napisao: „Za živuće Židov je mrtav čovjek; za starosjedioce tuđinac i skitnica; za siromašne i izrabljivane milijunaš, za domoljube čovjek bez zemlje“.
Wagner je možda najbolji primjer za ono vječno pitanje je li moguće odvojiti umjetnost od umjetnika. Rasprava s njim kao primjerom uvijek periodično ispliva na površinu i postavi se više pitanja nego pruži odgovora. Wagner nije jedina osoba koja je u isto vrijeme bogatila umjetnički prostor i hranila ekstremne radnje i razmišljanja. Nije lako niti moguće objasniti kako je autor knjige „Židovska država“ odmarao od zapisivanja svojih misli slušajući operu antisemita. Da je ova priča neka fikcija, osobi koja ju je smislila bi se kazalo da ima bujnu maštu. Kako je ova priča itekako istinita, ona zbunjuje. Njemačka je trebala uskladiti denacifikaciju i nasljeđe njihovog najvažnijeg skladatelja, a izvođenje njegovih opera u Izraelu je kamen spoticanja. Unatoč svim debatama sigurno je da će se iza imena Richard Wagner zauvijek vući ime Adolf Hitler.
Ovaj tekst ne bi bilo moguće napisati bez sljedećih knjiga:
Alex Ross “Ostalo je buka - slušanje 20. stoljeća”
Alex Ross “Wagnerizam - umjetnost i politika u sjeni glazbe”
Zygmunt Bauman “Modernost i holokaust”
Noa Tishby “Izrael: jednostavan vodič kroz najneshvaćeniju državu na svijetu”
