ALBUMI KOJI SU ME OBILJEZILI. VOL. 2
“OK COMPUTER” RADIOHEAD
Album artwork by Stanley Donwood and The White Chocolate Farm.
OK Computer, treći uradak Radioheada je jedan od albuma o kojima se toliko napisalo i napričalo, da je vrlo malo tog ostalo. Kao da se puno više vremena potrošilo na raspravu nego na slušanje. Kako god, ovo je idealan album za uskakanje u zečju rupu istraživanja Radioheada. Cijeli image na kojem bend počiva već 25 godina je iz ovog perioda. Iako je ovaj kvartet jedan od najhvaljenijih bendova zadnjih trideset godina, cijelo vrijeme ih se provlači kroz iste filtere promatranja njihovog stvaralaštva. To otvara mnogo prostora raspravu pogotovo ako krene u smjeru da se suviše ozbiljno shvaća sve što stvore.
Svaki novi slušatelj može vrlo lako upasti u mrežu narativa koja se gradi oko ovog gotovo mitskog albuma. Uvijek se opisuje na jedan do dva načina, a najčešći je strah od vrlog novog svijeta u kojem će nas progutati tehnologija i ovisnost o konzumerizmu što će nas odvest u neki paralelni univerzum gdje ćemo se svi ponašati manualno. Da, album se bez opovrgavanja bavi tim temama ali to je zaista samo zagrebena površina i to dosta nekvalitetno. OK Computer je prvenstveno rezultat beskrajne turneje. Bend je pet godina neumorno održavao koncerte po Americi i Europi zbog promocije drugog albuma The Bends i na kraju OK Computera. Samo 1995. godine su održali čak 177 koncerata što znači da su otprilike svaku drugu večer svirali. Preciznije i oštrije opisano, protkan je izlaskom iz potpune odsječenost od stvarnog svijeta.
Photography via NME.
Povrh svega, za sobom su još uvijek vukli nametnuti teret one hit wondera s pjesmom „Creep“. Zbog toga su se odlučili povući od svega i snimiti album onako kako i gdje oni žele. Htjeli su biti dio studija i stati za miksetom, otkriti nove načine dobivanja zvuka, koristiti instrumente na dotad njima nove načine. Ali, ono što su najviše htjeli je potpuna kreativna kontrola i rad bez pritiska za stvaranjem novog velikog hita. Tradicionalno studio za snimanje glazbe nije dolazio u obzir zbog prijašnjeg lošeg iskustva s The Bends. Osjećali su se sputano i nedovoljno uključeno u cjelokupni proces što je značilo samo jedno – traženjem! Radiohead ima patološku opsesiju za bježanjem od svega što su već stvorili stalnim traženjem novih pristupa. To su naumili s OK Computerom i na kraju uspjeli. Thom Yorke je na pitanje postoji li specifičan zvuk koji su za svoje karijere pokušali definirati, odgovorio: „Jebeno se nadam da ne.“
OK Computer visual by Stanley Donwood and The White Chocolate Farm.
Producent Nigel Godrich je potragu za novom i drugačijom lokacijom zaključio s dvorcem u Engleskoj St Catherine's Court blizu grada Bath. Iako je to danas vrlo luksuzno imanje, tada je bilo u znatno lošijem stanju. Figurativno i doslovno su stvorili vlastiti svijet čija je geneza bila promatranje svijeta i sebe kroz beskonačnu turneju. OK Computer je duboko introvertan album koji zbog svoje oštrine pokušava slušatelja navesti na krivi trag i vrlo često to uspijeva. Laje, ali ne grize. To je zvuk petero ljudi (šest ako se uključi Godrich koji je uvijek bitan dio procesa) koji pokušavaju shvatiti tko su i što je svijet oko njih. Uz to, Radiohead si je napokon dopustio biti smiješan. Kad Yorke pjeva They're all uptight u zadnjem refrenu mijenja perspektivu u I am just uptight obznanjujući da je on dio društva kojeg opisuje. Stihovi When I am king / You will be first against the wall / With your opinion / Which is of no consequence at all imaju dvostruko značenje - kralj može ubiti sve one koji imaju određeno mišljenje, ali kocka može biti drugačije bačena. „Karma Police“ je interna šala od početka do kraja što dodatno naglašava klavirska melodija u refrenu koja podsjeća na onu iz crtića kad se jedna strana naslađuje drugoj. Inertna je šala jer svaki put kad bi se netko na turneji ponašao kao idiot, kazali bi da će po njega doći karma police.
Kad sam poslušala prvi put OK Computer, već sam dobrano zakoračila u način stvaranja i glazbenog promišljanja ove oksfordske petorke. Ono što su započeli na trećem albumu nastavilo se na svaki sljedeći, a to je da ne vole kada glazba zvuči previše lijepo i milo. U intervju iz 2009. godine, Yorke je kazao da Jonny Greenwood uvijek govori da trebaju krivih nota. Jedini album na kojem su si napokon dopustili biti lijepi je „A Moon Shaped Pool“, ali o tome nekom drugom prilikom. Zapravo, neko vrijeme sam odgađala slušanje albuma. Razlog je bio što sam znala da ću krenut u neprestano slušanje i čitanje. To je trajalo nekoliko mjeseci i onda sam se odlučila predati na 25. godišnjicu albuma. Ed O'Brien je s tekstom ispod Instagram objave obilježio godišnjicu i upravo to me potaknulo da napokon stavim slušalice i stisnem play – kad ako ne sad? Bilo je dosta kasno u noć i toplo pa sam sjedila na balkonu koji je gledao na moj cijeli rodni grad. Pamtim da sam se jedva progurala kroz „Paranoid Android“, zbog „Climbing Up The Walls“ sam pogledavala iza ramena , ali me “Exit Music” natjerala da se dignem sa stolice. Pjesma zvuči tako da je šaputavi Yorkeov glas bačen u prvi plan, a instrumental je u drugom i jezivo predivno zvuči kad ju prvi put slušaš po mrklom mraku.
OK Computer visual by Stanley Donwood and The White Chocolate Farm.
Tek kasnije sam shvatila da OK Computer nisam mogla poslušati u boljoj atmosferi i životnom periodu. Kao što mi je to slučaj sa svakim njihovim albumom, nije mi sjeo na prvu i trebala sam mu dati vremena i pružiti pravu atmosferu. Ono što je album odmah isprva uspio je pogoditi žicu za koju nisam znala da postoji, a to će nastaviti činiti kroz mjesece koji su se nizali. Najbolji dio je da tada nisam bila tog svjesna, već sam u retrospektivi povezala sve konce koji su me vodili do ovog albuma.
Nekoliko dana nakon što sam ga prvi put poslušala, BBC je ugostio Godricha koji je dva sata pričao o snimanju (epizoda više nije dostupna). Emisija i album su mi sljedećih nekoliko tjedana popunjavali svaku pauzu između stresnog perioda kolokvija u ljetnom semestru. Svako predvečerje bi se šetala kako bi se smirila i odmaknula od fakultetskih obveza. Tako mi je OK Computer postao soundtrack za to zagrebačko kasno proljeće i rano ljeto kada dani postaju sve duži i lagano se mijenjaju patike s birkenstockicama. Početkom sljedećeg mjeseca sam odletjela preko bare i odjednom se pronašla u situaciji da se ispred mojih očiju odvijalo sve što sam slušala – puno zbunjenih i nesretnih ljudi koji nisu sposobni komunicirati najjednostavnije osjećaje, pažnju traže na agresivne načine. OK Computer mi je postao vježba razmišljanja, pomogao da otpetljam misli, pridodam značenje ljudima i događajima oko sebe.
“Lucky” me vrati na moje radno mjesto dok sam pjevušila Pull me out of the air crash. U svakodnevnim šetnjama po pravilnim ulicama Newporta s šarenim drvenim kućama sam slušala stihove Such a pretty house / And such a pretty garden iz “No Surprises”. Kad krene zvuk električne gitare u pjesmi “Airbag” na licu odmah osjetim zrake sunca ranog zagrebačkog ljeta koje se probijaju kroz stabala u Deželićevoj. Radiohead je na OK Computeru sretan, slobodan, zbunjen i usamljen u isto vrijeme. OK Computer se može opisati zaokrenutim citatom skladatelja Claudea Debussyja. A beautiful dawn mistaken for a sunset.
