2023. U 12 PJESAMA
Mariah Carey i Michael Bublé iskaču iz svakog zvučnika što podsjeća na samo jednu stvar - bliži se kraj godine. Prošle godine sam kraj obilježila tekstom u kojem su prijateljice underlined.-a podijelile svoje najslušanije pjesme i album godine. Kraj ove godine obilježavam tekstom koji je varijacija na temu ranijeg - “Tri godine faksa u devet pjesama”. Najrađe bi svakoj osobi pojedinačno poslala pismo u znak zahvale za čitanje ovih misli prosutih po tipkovnici, ali kako je to nemoguće, ovako izražavam svoju najiskreniju zahvalnost. Nadam se da se čitamo i 2024. godine!
Ova godina je počela točno kao meme video Michaela Scotta iz serije The Office: “This is gonna be a veRy good year. VeRRy good!” da bi se veljača pretvorila u “This is the worst!” U malom razdoblju sam odmah na početku 2023. godine promijenila poslove koji su bili potpuno različiti po poziciji, zahtjevima i odgovornosti. U ovakvom stanju sam naginjala pjesmama koje sam već znala i otkrivala neke koje dugo nisam slušala. Pjesma „How Dare You Want More“ benda The Bleachers u live verziji mi je galamila iz zvučnika cijelu veljaču i davala mi snage za obavljanje zadataka na poslu za koje sam sve teže pronalazila energije. Bend sam počela slušati prije dvije godine, nisu mi na tjednoj rotaciji ali imaju nekoliko pjesama koje vrlo rado poslušam s vremena na vrijeme. Dan kad sam dala otkaz tog tmurnog zagrebačkog zimskog dana, neprestano sam plesala na „Singin' In The Rain“ i stihovi What a glorious feeling / I am happy again su zvučali kao nešto najistinitije i najbolje što su moje uši ikad čule – moj svijet je iz nijemog crno-bijelog konačno prešao u zvučni tehnikolor. Početkom ožujka sam slavila svoj bakalar kojeg sam opisala u devet pjesama i naravno da je neizbježna pjesma bila „Chaise Lounge“ britanskog ženskog dua Wet Leg zbog stihova I went to school and I got a degree. Dok sam išla prema faksu raspalila sam ju u slušalicama, a ostatak dana sam cijelo vrijeme pjevušila.
Prva pomisao na proljeće mi je izraelski glazbenik Dudu Tassa koji je moje najveće i najneočekivanije glazbeno otkriće ove godine. U travnju sam počela slušati njegovu glazbu koja se može podijeliti u dvije kategorije: rock s bliskoistočnim utjecajem i obrade arapskih klasika iz prošlog stoljeća. Pjesma iz prve kategorije koja me momentalno zgrabila je „Magia Li Yoter“ u live verziji. Osim što ima predivne stihove, Tassa je pjeva tako da se svaka riječ može osjetiti do srži. Obožavam njegov glas jer boja svako notu i ne razbacuje se iako ima predispozicije za šepirenje. Moja najslušanija pjesma ove godine, sudeći prema iTunes replayju, je „Taq ou-Dub“ s albuma „Jarak Qaribak“ koji okuplja različite glazbenike s Bliskog istoka (i Tassu) u obradama pjesama iz arapskog svijeta. Nevjerojatno je teška za pjevanje što je običaj s arapskom glazbom zbog različite „gradnje“ od glazbe sa zapada. Vokalna melodija koju pjeva palestinska pjevačica Nour Freteikh je kao nit koja se neprestano vrti oko instrumentala i krasi ga. Ne znam kako, ali mi nije bilo potrebno dugo da se priviknem na slušanje arapskog, a hebrejski sam prije slušala. Tekst „Ljubavno pismo Balkanu“ je moj najdraži tekst koji sam ikada napisala i nastao je u prvoj polovici ove godine. Dok sam ga pisala, slušala sam cijeli album „Junun“ koji je bio okidač za cijeli tekst. To je jedan od mojih najdražih zvukova glazbe koje sam ikad poslušala i dalje se ne mogu pomiriti s činjenicom da ga nikad neću moći doživjeti uživo, pogotovo pjesmu “Allah Elohim”.
Ovo ljeto sam započela poprilično razmaženo – putovanjem u London na dva koncerta. Prvi je bio London Symphony Orchestra u Barbican Hallu, a drugi Harryja Stylesa na Wembleyju. Svaki put kad upalim „Daydreaming“ sjetim se kad mi je tata jedne djevojčice u sred pjesme dao pet dok sam pjevala, skakala, plesala na tom ogromnom stadionu. Moram biti iskrena pa priznati da nisam pristalica velikih koncerata, pogotovo stadionskih. Glavni razlog je što imam osjećaj da se toliki broj ljudi teško povezuje ali na njegovom koncertu je bilo potpuno suprotno – mogla sam osjetiti i najudaljeniju osobu na tribini. Po povratku s puta, nastavila sam otkrivati glazbeni opus Tasse. Naišla sam na pjesmu iz 2020. godine מתי לחזור (prema prijevodu s Google Translatea, „Kada se vratiti“). Slušala sam ju cijelo ljeto, toliko da mi se našla na popisu najslušanijih ove godine. Sjećam se da je to bila jedna od prvih pjesama koju sam poslušala na balkonu hotelske sobe u Palermu na Siciliji dok se čula graja sa žile kucavice grada prepunog restorana, barova, uličnih svirača. Ovog ljeta je glazbenica Taylor Swift izdala svoju verziju albuma “Speak Now”. Od svih Vault tracks najviše mi je u uho ušla „When Emma Falls In Love“. Jedan od glavnih argumenata protiv Swift je što piše isključivo autobiografske pjesme (što je u tom loše?) ali ona je oduvijek bila i jest prvenstveno storyteller – svojih, ali i tuđih priča. Baš to je očito u ovoj pjesmi u kojoj ona priča cijelu priču o djevojci koju opisuje kao ideal. Ova pjesma je jedna od onih koja poziva misli da zamišljaju cijeli mjuzikl dok se sluša hodajući ulicom. “Speak Now“ ne volim od početka do kraja, ali pjesme poput „Back to December“, „Last Kiss“, „Dear John“ i „Sparks Fly“ su mi neke od najdražih iz njezinog kataloga.
Na početku godine sam počela slušati više klasike i počela se miriti s tim žanrom. Cijelu zimu i proljeće sam tražila i polako shvaćala što mi paše i ne paše da bi ljeto i jesen počeli davati plodove kopanja po Apple Music Classical aplikaciji. U ovom stresnom razdoblju mi nije odgovarala glazba s tekstom jer je stvarala još veću kakofoniju u mojoj glavi. Zbog toga mi je jesen bila obilježena francuskim skladateljem Olivierom Messiaenom - otkrila sam dvije predivne skladbe. U rujnu sam prvi put poslušala „Kvartet za kraj vremena“ i tjednima nisam gasila peti stavak kojeg još uvijek slušam kad se trebam smiriti. Isprva ga nisam htjela prvi put poslušati na slušalicama ili zvučniku nego uživo ali sam shvatila da ga nitko nema na ovosezonskom programu u Zagrebu. Drugo njegovo nedavno otkriće mi je „Vocalise-étude“ koja je u originalu napisana 1935. godine za glas i klavir, ali je meni puno ljepša verzija s martenotovim valovima koji imitiraju ljudski glas. Zadnja pjesma ove jeseni je „get him back!“ s drugog albuma Olivie Rodrigo, „Guts“. Nisam imala visoka očekivanja jer mi je vizualno izgledao kao varijacija na temu prvog, prvi singl „vampire“ me nije oduševio jer nisam vidjela odmak od već prije isprobane formule. Ali, kako sam samo bila u krivu. „get him back!“ mi je prvenstveno smiješna u svojoj toksičnosti odnosa kojeg Rodrigo opisuje. U niti jednom stihu se ne pronalazim ali je humor ukrašen odličnom produkcijom što je dobitna kombinacija za skakanje po stanu - ovo je odlika odličnih storytellera i songwritera kao što je Olivia Rodrigo.
