UNDERLINED. CRTICE.
Ljetos sam postavila prve underlined. crtice. povodom prvog rođendana bloga. Sviđa mi se prepričavanje glazbenih sjećanja jer glazba su uspomene koje nosim sa sobom. Točno određena pjesma može biti kao Proustov kolačić madeleine i čaj od lipe koji ga podsjete na odrastanje u Combrayu. Isto tako, koncerti mi ne znači otići poslušati pjesme koje volim nego mi je puno bitnije osjetiti ljude koji su isto uložili trud da tu budu. I oni i ja smo uzbuđeno to jutro slušali pjesme u razmišljanju da za nekoliko sati idemo na koncert, mjesecima prije preslušavali albume, svoj radni tjedan planirali oko tog događaja. Stoga je glazba puno više jer da je samo skup zvukova, ne bi bila najrasprostranjeniji oblik umjetnosti koji okuplja milijune ljudi. U drugim crticama donosim još nekoliko dragih glazbenih sjećanja.
PRVA crticA.
U ožujku sam posjetila mali grad južno od Firenze, Arezzo. Šetala sam se uskim ulicama i naletjela na malu trgovinu s vinilima. Naravno da sam ušla da vidim mogu li pronaći nešto sa svog popisa. Dok sam gledala po kutijama pjevušila sam pjesme “Karma”, “Sweet Nothing” i “Mastermind” jer je sredovječni trgovac pustio da svira cijeli “Midnights”. Kad sam se okrenula, vidjela sam da je na zidu zalijepljen promotivni poster za novi album benda The Smile “Wall of Eyes”. Moj najdraži glazbenik i glazbenica u istom prostoru? - uuuuu heaven is the place on Earth! Upitala sam ga je li na prodaju ali mi je kazao na lošem engleskom da jest ako kupim ploču. Pošto sam ju već kupila tako sam mu rekla i krenula izlaziti. U to je on počeo skidati poster sa zida i pružio mi ga. Još jednom sam ponovila da imam ploču u slučaju da me nije razumio. Bez obzira na moj odgovor, pružio mi ga je u ruke i rekao “It is yours.” Ostala sam bez riječi. Dirnuta njegovom gestom sam se zacrvenila i počela mu se zahvaljivati na engleskom i talijanskom. Upitala sam ga je li sluša njihovu glazbu, a on me pogledao i nonšalantno odgovorio “Of course” kao da ga to nisam trebala pitati - to se podrazumijeva. Kazao mi je da je bio na njihovoj prošloj turneji prvog albuma, a ja sam dodala da jedva čekam ići na koncert u lipnju. Pozdravili smo se, a ja sam kući stigla s jedan od najboljih suvenira ikada.
druga crticA.
Prošlu jesen sam se iznenada pronašla u jednoj od Westinovih dvorana. Bila je puna ozbiljnih ljudi oko nekoliko velikih okruglih stolova. Ljudi u precizno šivanim odjelima i ozbiljnim izrazima lica su pričali o akademskoj suradnji s Indonezijom. Sjedila sam za stolom s nekoliko studenata iz te zemlje i hrvatskih profesora. Svi su bili izuzetno pristojni i pomalo ukočeni. Kada je počelo vrijeme ručka, isto tako pristojno i odmjereno su krenuli prema švedskom stolu. Razgovori su se sastojali od klasičnih pitanja po defaultu što se slagalo s atmosferom i okruženjem. Počela sam pričati s studentom s moje desne strane pa smo od teme za diplomski došli do glazbe. On je pričao koju glazbu voli pa sam odlučila iskoristiti priliku da iz njih izvučem malo više mladosti i živosti. Zapravo, samo sam htjela sebi umanjiti muke zbog suviše sterilnih interakcija za ljude u 20-ima. U jednom trenutku sam samo ispalila “Do you listen Taylor Swift?” i cijeli stol je u sekundi postao najglasniji u dvorani. Dvije studentice nasuprot mene su uzbuđeno pričale da ju cijelo vrijeme slušaju u domu dok se spremaju za faks, treća me pitala je li idem na turneju, student pokraj mene je bio oduševljen kad sam rekla da sam uspjela kupiti karte za koncert. Zezali smo se koristeći stihove njezinih pjesama i vrlo kratko pričali o najdražim pjesmama. Svi su pričali u isti glas i smijali se. Atmosfera se zaokrenula za 360 stupnjeva samo jednim pitanjem. Kada sam izašla iz dvorane, odmah sam na slušalicama upalila “Cruel Summer (Live from The Eras Tour)” i kao luda se smijala sama sa sobom.
treca crticA.
U zadnjem posjetu Londonu sam ponovno otišla na Notting Hill. Iako mi to nije najdraži dio Londona, odlučila sam otići jer se na Portobello Road Marketu nađe sve, od igle do lokomotive. Odmah po izlasku iz podzemne sam ušla u malu trgovinu ploča u kojoj sam kupila album qawwali glazbe i Live album Nine Simone iz Newporta. Tako sam se šetala po kvartu u kojem sve izgleda isto pa se nije teško zagubiti, a s vremenom postane monotono. Da se maknem od gužve, zašla sam u mirniju sporednu ulicu. Pored mene je prolazio mladi bračni par s djetetom u kolicima i u to se ta djevojka okrenula prema meni. “Where did you buy that vinyl?” upitala me s oduševljenim pogledom na licu. Malo me prepala jer je bilo tiho, a zagubila sam se u mislima. Kad sam joj vidjela lik odmah sam shvatila zašto se iznenadila - bila je Indijka, a ja očigledno ne Indijka nosim ploču qawaali glazbe. Bila je toliko simpatična, zainteresirana i ugodna! Pitala me kako sam saznala za tu glazbu na što sam joj rekla da je za sve kriv Jonny Greenwood i “Junun”. Znala je za taj album i ostala iznenađena što joj ga spominjem. Pozdravile smo se i svaka je nastavila svojim putem.
