DUDU TASSA: BARSUNASTA GLAZBENA REVOLUCIJA BLISKOG ISTOKA. PT. 2

Dudu Tassa. Photographer unknown.

U prvoj sekvenci filma dokumentarnog filma „Iraq'n'Roll“ je snimljeno slavlje povodom otkrivanja nove ploče imena ulice u Tel-Avivu nazvanoj po braći al-Kuwaiti. Kamera je snimila nasmiješenog Dudu Tassu i slavlje jedne grupe ljudi. „Koji je povod? Ljudi koji ovdje žive niti ne znaju to ime“ čuje se glas iz druge skupine ljudi. „Tko su al-Kuwaiti braća?“ pita se ženska osoba. U to se kamera fokusira na vidno uznemirenog i povrijeđenog Tassu. Zatim, čovjek iz skupine koja slavi je osjetio potrebu da objasni da druga skupina ljudi nema korijene iz Iraka i da čim vide takvo prezime prokomentiraju „Što je ovo, Gaza?“ Ovih nekoliko desetaka sekundi vrlo dobro ilustrira unutarnji sukob Židova u Izraelu. Jedan dio društva se postavlja superiornijim, ali ispod površine se nailazi nepoštovanje različitih kultura iz kojih dolaze. Novinar Boško Jakšić je kazao da onaj tko ne šeta zbunjen Bliskim istokom nije ništa shvatio. Tako nekako se i Tassina obiteljska priča može protumačiti.

Prvi dio teksta o radu izraelskog glazbenika Dudu Tasse je postavljen u listopadu prošle godine koji je govorio o njegovoj glazbi u odnosu na arapski svijet. Preciznije, bilo je govora o njegova tri albuma s bendom The Kuwaitis na kojem je snimio arapske pjesme svog djeda i strica Douda i Saliha al-Kuwaitija u modernoj produkciji i aranžmanu. Ovaj dio njegovo stvaralaštvo smješta u okvir unutarnjeg izraelskog sukoba koji nije samo između Arapa koji žive u Izraelu (arapskih Izraelaca tko su i Izraelski Palestinci) nego između različitih židovskih skupina. Taj sukob proizlazi iz toga što se Židovi u grubo mogu podijeliti u tri grupe: Aškenazi, Sefardi i Arapski. Glavna odrednica podjele je gdje po svijetu su se nastanili jer su zbog toga bili pod utjecajem drugačijih kultura, nacionalnosti i vjera. Zadnju skupinu se također naziva Mizrahi i Orijentalnim Židovima - mizrah na hebrejskom znači istok, Orijent -  te je sam naziv predmet političke orijentacije i samim time izaziva kontroverze. U kratko objašnjeno, Aškenazi su Židovi iz europskih zemalja, Sefardiji s Pirenejskog poluotoka i Magreba, a Arapski Židovi su, kao što naziv sugerira, u Izrael stigli iz arapskih zemalja.

Osim što su se sporili oko naziva, Arapski Židovi su se dolaskom u Izrael suočavali s diskriminacijom. Emigrirali su jer se nastankom države Izrael dio arapskog svijeta počeo neprijateljski odnositi prema svojim židovskim sugrađanima. Po dolasku u Izrael, nalazili su se u situaciji gdje je njihovo kulturno nasljeđe preispitivano. Tassa se i tog dotakao u intervjuu kada je rekao da je židovska dijaspora iz arapskih zemalja bila u sukobu s kulturom Izraela zbog „kulturoloških razlika između Mizrahija i Sefardija i činjenice da nije bilo prihvatljivo slušati arapsku glazbu.“ Njegov glazbeni suradnik Yair Dalal, također Židov iz Iraka je u istom dokumentarcu rekao da nisu htjeli da njihovi susjedi znaju da slušaju arapsku glazbu jer je tada power-base Izraela bila europska te da su oni odlučili da kulturna agenda bude zapadnjačka. Došlo je to toga da se identitet cijele jedne skupine preispitivao i stavljao u usporedbu. Dogodila se podjela gdje su oni, Židovi iz arapskih zemalja bili Drugi jer se proces identifikacije odvija kroz ambivalenciju. Sve što je iti malo podsjećalo na arapsku kulturu je automatski bivalo izolirano. Nije bilo zabranjeno puštati ili slušati arapsku glazbu ali je očito da nije bilo poželjno. Tassa je rekao da se glazba braće al-Kuwaiti emitirala na izraleskim radio stanicama petkom popodne kada ju nitko ne bio čuo. To je zato što židovski dan odmora Shabbat počinje u petak navečer kada padne sunce, sve se zatvara i počinju pripreme za večeru. „Niti jedan orijentalni Židov nije bio poštivan, pogotovo ne Iračani. Bilo nas je sram reći da dolazimo iz Iraka, bilo nas je sram pričati arapski“ ispričao je dokumentarcu Naum Anaron, šef arhive arapske glazbe u Israeli Broadcasting Authority u „Iraq'n'Rollu“.

Sociolog Motti Regev je u svojoj podijeli izraelske glazbe za orijentalnu glazbu napisao da se ne treba shvaćati kao glazbeni stil već kao kulturalna jedinica te da pripada nižem društvenom statusu Židova koji imaju orijentalne korijene. Upravo to je jasno iz toga da su braća al-Kuwaiti nastupali u svom kvartu koji se većinski sastojao od Židova iz arapskih zemalja koji su u Izraelu pripadali radničkoj klasi. Al-Kuwaitisi u Izraelu nisu mogli živjeti od svoje glazbe jer nitko van kruga Židova iz arapskih zemalja nije znao za njih. Zbog toga su bili prisiljeni ostaviti svoje note i instrumente, naučiti hebrejski kako bi mogli funkcionirati u novoj državi i pronaći način da prehrane svoju obitelj. Život u novoj državi je bio neusporediv s onim kakvog su imali Bagdadu. Tassina majka Carmella Tassa je u dokumentarcu rekla da su im ega bila povrijeđena i da su se osjećali poniženo jer ih nitko nije prepoznao. Također, došlo je i do jezične barijere s dijelom stanovništva jer je njihov prvi jezik bio arapski.

Nemoguće je ne uvidjeti ironiju u tome da su Arapski Židovi bili percipirani kao građani drugog reda u državi koja je stvorena kao utočište Židova zbog porasta antisemitizma koji je u Europi rezultirao holokaustom. Jasno je da naziv Arapski Židovi nije (bio) poželjan za korištenje zato što je sve arapsko automatski bilo označeno kao neprijateljsko i samim time nepoželjno jer se prvi Arapsko-izraelski rat dogodio već sljedeći dan nakon proglašenja države Izrael 1948. godine. Tako su se Arapski Židovi našli u poziciji da nisu bili dovoljni niti za arapske zemlje niti za Izrael. U arapskih zemljama su značili prepreku širenju sve jačeg arapskog nacionalizma, a u Izraelu su bili previše poarabizirani. To se preslikalo na glazbu, ali općenito kulturu koju su donijeli sa sobom. Kada se obitelj s majčine 1951. godine preselila (Tassina mama je bila mala djevojčica) u Tel-Aviv u radničku četvrt Hatikva, Tassa  je ispričao da su bili „zauzeti integracijom u Izrael – pokušavajući naučiti hebrejski, pokušavajući razumjeti kulturu i pokušati pripadati.“ Kući nisu pričali arapski pa je Tassa trebao učiti jezik dok je snimao tri albuma s The Kuwaitis bendom. Kazao je da je vrlo složeno biti Židov sa iračkim korijenima koji živi u Izraelu. Sramio se kada bi kući pozvao svoje prijatelje i zatekao mamu da sluša arapsku glazbu. Iako je Izrael stvoren po principu melting pot nastojalo se da prva generacija rođenih u Izraelu – Sabra – što više poizraeli svoj identitet.

Ovako se gradi(o) nacionalni identitet države, a to je puno lakše činiti tako da svi postanu slični. Nacionalni teži uniformiranosti, dok osobni nalikuje mozaiku koji se sastoji od različitih višebojnih komadića. Nacionalni teži što prije završiti proces stvaranja identiteta kako bi se stvorio kalup po kojem će se svi novi oblikovati, a osobni je u konstantnom procesu i nema kraja. Dudu Tassa je svojim stvaralaštvom pokazao da su gradnja budućnosti i očuvanje prošlosti živom jedna i ista stvar. 

Ovaj tekst ne bi bilo moguće napisati bez sljedećih knjiga/članaka:

Chetrit, S. S. (2009) “Intra-Jewish Conflict in Israel”

Hall, S., Morley, D. and Morley, D. (2018) “Essential Essays, Volume 2.”

Regev, M. (1985) “The Field of Popular Music in Israel”

Zion, Z. (2005) “Sephardic and Mizrahi Jewry”

Yambert, K. (2012) “New Babylonians: A History of Jews in Modern Iraq”