NIJE SRPSKA GLAZBA HRVATSKI PROBLEM
Background photo: Vanesa Pandžić (Cropix). Prijović photo: Marko Lukunić (Pixsell)
Hrvatska politika svoju sadašnjost živi u prošlosti, onoj koja joj odgovara. Kako izgleda, čini se da se isto odnosi prema budućnosti.
U Zadru je krajem veljače zabranjen koncert srpskoj pjevačici Aleksandri Prijović. Gradonačelnik Zadra Branko Dukić je dao otkaz direktoru ŠC-a Denisu Karloviću, ali navodno razlog nije bio pokušaj organizacije njezinog koncerta. Prošlog ljeta su se vodile rasprave oko zabrane koncerta Željka Samardžića na splitskom Sustipanu pa je ipak na kraju održan. Direktor Park šume „Marjan“ Marko Pejanović je povodom toga kazao da je to njegova odluka i da „glazba Željka Samardžića ne odgovara Sustipanu.“ Kasnije su se strasti smirile i koncert je održan ali ga je splitski gradonačelnik Ivica Puljak proglasio manifestacijom. Već je naveliko poznata zabrana koncerta Duška Kuliša u Puli za koju su ga organizatori tužili i dobili spor na Trgovačkom sudu. Radi Šerbedžiji je 2021. godine bilo zabranjeno pjevati u Vinkovcima iako je odrastao u tom gradu. Postoje nešto stariji primjeri poput Bajage 2018. godine kada su se braniteljske udruge našle uvrijeđene pa bend nije nastupio u Karlovcu.
Bilo je nemoguće ne zamijetiti i komentirati da je Prijović prošle godine u prosincu napunila zagrebačku arenu šest noći za redom povodom turneje „Od Istoka do Zapada“ i oborila sve rekorde. „Ne možeš protiv ljudi. Ljudi kada nešto vole onda se desi da napunim pet Arena što je za mene bilo nemoguće, neverovatno.“ kazala je Prijović HRT-ovom novinaru Dorijanu Klariću u intervjuu za emisiju Kod nas doma. Da sve bude bolje, Prijović je svaku večer dovodila goste. Samo neki od pjevača i pjevačica koji su bili s njom na pozornici zagrebačke Arene su Saša Matić, Željko Samardžić, Lepa Brena, Jelena Rozga, Maja Berović.
Iako je rat završio davnih dana, rodile su se nove generacije, neki uporno ne žele da te generacije žive bez konstantnog nametanja mržnje. Osim toga, te iste generacije su odrasle promatrajući postratne odnose država bivše Jugoslavije – stalna prepucavanja. U istoj emisiji je studentica na pitanje je li ju dira što je ona srpska pjevačica zrelo odgovorila: „O ukusima se ne raspravlja. Mislim da nama mladima to više ni ne predstavlja takav problem. Većina srpskih pjevača koje mi slušamo došla je do tridesetih godina. Znači, ni oni zapravo nisu proživjeli rat i mislim da smo mi to nekako već stavili postrani i da je za nas glazba glazba, nebitno iz koje zemlje dolazi.“
Ovdje se ne radi tek o zabrani koncerata već pokazuje puno dublje probleme. Jedan od korijena ove rak rane hrvatske politike je nemogućnost da se uhvati u koštac i prihvati vlastitu prošlost. Po politici zaborava i sjećanja je vidljivo koliko Hrvatska niti sama nije sigurna kako bi se nosila i odnosila prema prošlosti. Cijeli hrvatski identitet se gradi oko viktimizacije i negiranja svega Jugoslovenskog. Neke stranice povijesti se žele potpuno istrgnuti i spaliti dok se neke konstantno naglašavaju. Kako povijest ipak nije moguće tako lako izbrisati, ostaju dvije mogućnosti. Prva je prekrojiti događaje prema vlastitim mjerilima ili provoditi takozvanu „politiku šutnje“.
Po stvaranju države u 90-ima koja je proizašla iz rata, nikom nije niti padalo na pamet da se suoči s problematičnom prošlosti. To je bio jedan od obrambenih mehanizama nositelja utjecaja, ali je problematično što se to stanje zadržalo 30 godina nakon. Hrvatska proživljava traumu koju se ne trudi liječiti. Preciznije rečeno, sudeći po interesu Hrvata i Hrvatica za koncertima pjevača i pjevačica koji dolaze s „druge strane“, izgleda da politika nije pronašla načine da zalijeći traumu. Ona je ta koja još uvijek živi u prošlosti i za prošlost.
Jedna od epizoda povijesti s kojom se Hrvatska i danas bori je pitanje Jasenovca i svih logora koji su pripadali tom kompleksu. Od tada počinje sukob Zagreba i Beograda koji je zaustavljen za vrijeme SFRJ i nastavljen Domovinskim ratom. Formiraju se odvojene kolone, broj žrtava je i dalje kontroverzno pitanje. Bivši predsjednik Franjo Tudman je predložio „miješanje kosti u mikseru“. Ideja je bila da se kosti žrtava i počinitelja zločina pomiješaju da bi se postiglo postumno pomirenje. Sadašnji predsjednik Republike Zoran Milanović kazao je da „Mi nemamo nikakve komplekse niti smo proganjali Židove u Drugom svjetskom“ čime je izravno negirao sve židovske žrtve Jasenovca kojih prema podacima iz muzeja ima 12 982. Milanović može ideološki pripadati antifašistima i na osobnoj razini negirati Nezavisnu Državu Hrvatsku, ali se njegova ideologija ne može predstavljati kao činjenica. Ovakvom izjavom je negirao žrtve, pokazao nedostatak suočavanja s prošlošću i još više naštetio ionako slabom ugledu države. Svaka druga zrela demokratska država bi trebala vrlo jasno reći da je logor služio za genocid nad srpskim, romskim i Židovskim stanovništvom.
Osim toga, svim državama je zajedničko da se imaju stalnu potrebu odvajati od drugih kao da do nedavno nisu svi živjeli pod krilaticom Saveza komunista Jugoslavije „Bratstvo i jedinstvo“. Nakon Drugog svjetskog rata do kraja osamdesetih, svi su bili jednaki i složni što znači da nije postojala velika potreba da svaka federativna jedinica stvara vlastiti identitet. Svi su pripadali jednoj Jugoslaviji pa se unutar države nije niti pomišljalo na stvaranje npr. hrvatskog identiteta. Dapače, nije bila rijetkost deklarirati se kao Jugoslaven ili Jugoslavenka što još više govori o pripadanju i kreiranju osjećaja zajedništva. Iz današnje pozicije, ova problematika je kao stvorena za ideju Sigmunda Freuda Narcizam Malih Razlika. On se pitao „Zašto se slične grupe ljudi toliko neprijateljski odnose jedni prema drugima zbog relativno nebitnih stvari u kojima se razlikuju?“
Kako vrijeme prolazi, čini se da Hrvatska postaje talac politike šačice ljudi. Nije Aleksandra Prijović problem niti su slušatelji njezine glazbe problem. Država koja nije kadra prihvatiti svoju cjelokupnu prošlost nego ju interpretira onako kako joj paše ne može koračati prema budućnosti. Ovakvi nametnuti narativi se koriste kao pokušaj manipulacije ali polako dolaze oni koji smatraju da je „glazba glazba, nebitno iz koje zemlje dolazi.” Dok hrvatska politika ostaje u prošlosti, dolaze oni koji granice ne koriste za stvaranje animoziteta nego prijateljstva.
