UNDERLINED. CRTICE.
Ovaj tjedan slavim godinu dana od pokretanja mog underlined.-a što se službeno dogodilo 23. kolovoza prošle godine. Zbog tog ću podijeliti underlined. crtice. koje su kratki tekst i video o tome što se događa(lo) iza tekstova. Ljepše rečeno, to su glazbene priče. Naravno, neizmjerno se zahvaljujem svima koji čitaju!
crtice. vol. 1
Najdraži dio pisanja za underlined. je što mi konstantno hrani znatiželju. Mislim da je znatiželja početak svega jer sve počinje s pitanjem (ili bi barem tako trebalo biti?!). Poslužio mi je kao “izlika” za razmišljanje, čitanje, učenje u dozi većoj od regularne. Ova snimka je iz lipnja iz antikvarijata kad sam bila u misiji za knjigama o arapskoj glazbi. Arapska glazba mi je došla potpuno neočekivano i znala sam da želim znati više. Taj zadatak koji sam si zadala se učinio nemogućim za ispuniti jer u niti jednom antikvarijatu nije bilo apsolutno ništa. Svugdje gdje bi pitala, ljubazno bi odgovorili da nemaju ništa, ali u jednom je reakcija trgovaca bila nešto očitija. Na moje pitanje su se barba i teta samo pogledali s dignutim obrvama nakon čega je on upitao “A to bi trebalo biti, šta?”. Bili su ljubazni pa su mi pokazali gdje se nalazi glazbena sekcija i dopustili mi da kopam. Prošla sam kroz sve knjige koje su imali ali bezuspješno. A kad sam već kod priče o arapskoj glazbi, postoji anegdota. Jednom sam se vozila u taksiju s aerodroma i vozač je s nekim pričao na mobitel. Učinilo mi se da priča arapski, ali nisam bila sigurna. Da ga ne uvrijedim, pitala sam ga kojim jezikom priča i potvrdio je moja nagađanja. Nakon toga sam mu rekla da sam počela slušati arapsku glazbu i spomenula mu album “Jarak Qaribak”. Bio je toliko drag da mi je dopustio da se spojim na bluetooth u automobilu i tako smo poslušali cijeli album na putu do hotela (mama nije znala bi li se smijala ili plakala) i razgovarali. Kad smo stigli na lokaciju rekao mi je “Thank you for the music” i svatko je otišao svojim putem.
crtice. vol. 2
Pisanje o glazbi mi je bilo potrebno iz dva razloga: da olakšam dušu i da novinarski dio mene ne uvene. Ideja se počela kuhati dok sam bila u Americi na Work&Travel programu. Jedno popodne sam radila i pojavila mi se misao pokretanja nečeg svog. Znala sam da trebam pokrenut nešto gdje bi mogla izbacivati glazbene misli iz glave jer sam imala osjećaj da ću eksplodirati ako to ne učinim. Tu misao sam pustila neko vrijeme da mi se vrzma po glavi da vidim je li samo faza. Zbog faksa i seminarskih vježbi sam već prije pisala o glazbi i shvatila da mi to, uz pisanje o politici, najviše leži. Najvažniji faktor pokretanja underlined.-a je da su mi teme/ideje/hipoteze za tekstove postale sve “glazbenije” i da nema smisla da ih tjeram u korist političkih. Nekoliko tjedana nakon sam počela izrađivati web stranicu i prva verzija naziva je bila Burning Witch. Do sadašnjeg naziva sam došla dok sam slušala “Look What You Made Me Do” u kojoj ima stih “I’ve got list of names and yours is in red underlined” i tad se lampica upalila!
crtice. vol. 3
Iako sam išla u glazbenu školu, pjevala u zborovima, nikad nisam slušala klasičnu glazbu. Ipak, to se u zadnjih godinu dana promijenilo. Prošle godine u studenom mi je u ruke pala knjiga “The Rest Is Noise: Listening to the Twentieth Century” novinara Alexa Rossa. Baš on je jedan od dva krivca zašto se dogodio zaokret. Knjizi se stalno vraćam jer nema snobovski pristup ovom “nedodirljivom” žanru kako sam ga prije doživljavala. Uz pomoć njegove knjige sam polako počela shvaćati što mi se sviđa i što ne. Zapravo, na klasiku sam počela gledati kao na bilo koji dugi žanr glazbe, a na skladatelje kao na bilo koje druge glazbenike koji se mogu čuti na radiju. Primjera radi, ako mi do sada nije sjela slavna Šostakovičeva “Lenjingradska” to ne znači da nisam sposobna slušati klasiku nego mi još uvijek nije sjela kao niti hvaljeni “DAMN.” Kendricka Lamara. Rossu se može prepisati dobar dio zasluga zašto prije odlaska u novi grad googlam koncerte klasične glazbe i otiđem ako nađem nešto što mi odgovara. Baš ovaj scenarij se zbio na ovom videu. Kad sam kupila karte za koncert Harryja Stylesa na Wembleyju, krenula sam tražiti što ima od klasike dok sam u Londonu. Tako sam naišla na London Symphony Orchestra u Barbican Hallu gdje su svirali Turangalîla-Symphonie skladatelja Oliviera Messiaena i još uvijek nisam u stanju procesuirati divotu tog koncerta.
Glazba u videu: Turangalîla-Symphonie (6. Jardin Du Sommeil D’amour) Olivier Messiaen
crtice. vol. 4
London sam prvi put posjetila 2017. godine i tada sam otišla na Abbey Road zbog koga drugog nego The Beatlesa. Oduvijek sam znala za njihovu glazbu ali ih prije toga nikad nisam aktivno slušala. Naravno da sam ih čula na glazbenom i da nam je učiteljica puštala samo “Yesterday” i “Hey Jude” kao da su to dvije jedine pjesme. Kad sam se vratila iz Londona, dvije godine nisam stala slušati cijelu diskografiju, čitati članke, gledati YouTube videa. S njima je započela moja opsjednutost takvim načinom promatranja glazbe - to se dogodilo samo s njima i Radioheadom i zato se vrlo teško opuštam u oktrivanje novih glazbenika i glazbenica. Em što ne želim znati sve, em što mi u tim trenutcima ništa drugo nije potrebno. The Beatlesi su me naučili sve što znam o glazbi i puno više. Zahvaljujući njima sam beskonačno sati provela na Rolling Stoneu što se može protumačiti kao geneza underlined.-a. Mislim da niti jedan album nisam poslušala toliko koliko “Rubber Soul”, moj prvi seminarski rad na fakultetu je bio “Beatlemania prema prenošenju medija”. The Beatlesi su krivi za sve!
crtice. vol. 5
Dok sam zimus sjedila u restoranu na Sljemenu vidjela sam ovaj kadar i momentalno mi je u glavi počela svirati “Right Where You Left Me” s albuma “evermore” Taylor Swift. Kadrom je uhvaćeno točno ono što zamišljam dok slušam pjesmu - slomljeno srce je ostalo unutra gledati kroz prozor prizor svijeta koji se nastavio okretati bez obzira na to što je njezino/njegovo stalo i ne može se pomaknuti. Baš iz ovakvim misli je nastala rubrika Soundtrack of Thoughts. Nisam naročito velika pristalica playlista koje kreiraju Apple Music i Spotify o čemu sam već prije pisala. S druge strane, jesam velika pristalica playlista koje osoba sama kreira na temelju osjećaja ili bilo čega drugog. Temeljna razlika je očita: nije ju netko drugi generički kreirao nego je osoba sama uložila mentalnu energiju. Kod Soundtrack of Thoughts mi je važno da nisu duge jer ne vidim smisao u playlistama koje traju četiri sata osim da vrlo tiho, skoro nečujno popunjavaju tišinu. Uvijek ih osmišljam u hodu i ne silim si zadavati teme nego pustim da mi dođu prirodno. Jedino na tu rubriku ne stavljam nikakav pritisak i to je razlog zašto nisu česte.
