DUDU TASSA: BARSUNASTA GLAZBENA REVOLUCIJA BLISKOG ISTOKA
Zamislite da je snimljen album na kojem pjevač iz Srbije obradi Oliverovu pjesmu „Galeb i ja“, a pjevačica iz Hrvatske „Svirajte Noćas Samo Za Nju“ u modernijim aranžmanima. Ili da netko iz Srbije otpjeva tradicionalnu pjesmu s Kosova „Duni mi, duni, lađane“ i obrnuto. Nešto slično se događa na Bliskom istoku.
Izraelski glazbenik Dudu Tassa već godinama radi upravo ovo. Prije skoro deset godina, točnije 2011. je izdao album za kojeg je rijetko tko u Izraelu mogao zamisliti da je moguć – album „Dudu Tassa & The Kuwaitis“ koji je predivna kolekcija iračkih klasika iz sredine prošlog stoljeća. Autori pjesama s albuma su njegov djed Daoud i stric Saleh Al-Kuwaiti, a on im je odjenuo nešto moderniji aranžman i produkciju. Iako su braća Al-Kuwaiti rođeni u Kuvijatu, u tinejdžerskim danima u 1920-ima su se s obitelji preselili u Bagdad, Irak. Doud je svirao oud, a Saleh violinu i tako su počeli pisati pjesme. Braća su postala toliko popularna da ih je volio i irački kralj Fejsal II te im je dao dozvolu i novac za pokretanje vlastitog radija. Osim toga, stvorili su nove maqame (ekvivalent dura i mola u zapadnoj glazbi) i zaslužni su za stvaranje moderne iračke glazbe. S vremenom je njihova popularnost prešla granice i ljubav prema glazbi se proširila na arapski svijet.
U 50-im godinama se sentiment prema Židovima počeo nevelike mijenjati. Operacija Ezra i Nehemiah je najveći egzodus Židova iz Iraka u Izrael, a trajao je prve dvije godine ovog desetljeća. Iako su u Iraku bili izuzetno cijenjeni, prevladao je antisemitizam. Tassa je ispričao da postoji „priča da je kralj poslao pismonošu na avion u kojem je pitao Saleha da ne napušta Bagdad.“ Više nisu mogli pjevati u Izraelu jer se arapski smatrao jezikom neprijatelja, a svojoj djeci su zabranili učenje o glazbi i sviranje instrumenata. Glazbom se nikad više nisu profesionalno bavili kao u Iraku. Kada je 1979. godine na vlast u Iraku došao Saddam Hussein, izbrisao je njihova imena iz svih državnih arhiva, ali nije izbrisao pjesme. Došlo je to toga da su pjesme nastavile živjeti, ali se nije znalo tko ih je skladao i napisao.
Upravo iz želje da njihova imena potpuno ne padnu u zaborav i da u potpisu pjesama ne piše „narodna“ ili „tradicionalna“, Tassa je počeo kopati po arhivama kada je čuo svoju majku Carmelu Tassu (Doudova kćer) kako pjeva arapske pjesme. Ona se protivila njegovoj glazbenoj karijeri zbog obiteljske prošlosti jer je smatrala da ih je “glazba izdala.”
Rezultat Tassinog oživljavnja obiteljskog nasljeđa su tri albuma pjesama čiji su autori braća Al-Kuwaiti - prvi već spomenuti „Dudu Tassa & The Kuwaitis“, drugi “Ala Shawati“ 2015. godine i 2019. „El Hajar“. Prva ploča je doživjela ogroman uspjeh u Izraelu na iznenađenje koproducenta Nir Maimona: „Mislio sam da je poludio. Na ovaj projekt smo gledali kao na nešto naše, kao na avanturu.“ Tassa je već prije ovog projekta bio vrlo uspješan glazbenik ali je zanimljivo da je prodao više kopija ovog albuma od bilo kojeg na hebrejskom. Pjesma „Wen Ya Galoub“ je prva pjesma na arapskom koja je uvrštena na rotaciju na vodećim izraelskim radio stanicama.
U lipnju ove godine je s glazbenikom Jonnyjem Greenwoodom izdao album „Jarak Qaribak“ koji je okupio sedam glazbenika iz različitih zemalja s Bliskog istoka. Grubi prijevod naziva albuma s arapskog je „Tvoj susjed ti je prijatelj“ što odlično objašnjava cijeli koncept - svaki glazbenik je obradio pjesmu iz druge države te su ga opisali kao “ljubavno pismo arapskoj glazbi”. Tako je palestinska pjevačica Nour Freteikh otpjevala libanonsku pjesmu „Taq ou-Dub“, a pjevačica iz Saudijske Arabije Safae Essafi je predivno izvela izraelsku pjesmu „Ahibak“ čiji je kompozitor Tassin djed Daoud.
Pristup glazbi je isti kao i na Tassinim albumima – ljubavnim pjesmama iz prošlog stoljeća su pružili moderne aranžmane. Svjesni političke klime na Bliskom istoku, jasno su objasnili motiv nastanka albuma. „Nismo htjeli da se protumači kao način da se politički izjasnimo ali razumijem da kad bilo što napraviš u ovom dijelu svijeta postane politički čak ako je umjetnički. Zapravo, pogotovo ako je umjetnički“, kazao je Greenwood. Tassa je nadodao: „Izrael je mala država među ostalima i zbog toga smo pod utjecajem svim tih kultura što podrazumijeva glazbu. Puno nas iz Izraela – kao i moja obitelj – ima korijene iz drugih područja Bliskog istoka te su došli ovdje živjeti stoga je sve izmiješano.“
Za bolje razumijevanje atmosfere u kojoj je glazba ugledala svjetlo dana i današnjeg političko-društvenog stanja, potrebno se vratiti u razdoblje Hladnog rata. U to vrijeme, zbila su se tri arapsko-izraelska rata (negdje u literaturi se opsuje kao „sukob“). Prvi se dogodio dan nakon proglašenja države Izrael 1948. godine kada su ubijeni i raseljeni Palestinci što je u povijesti znano kao Nakba. Prema nekim procjenama, protjerano je 700 000 Palestinaca u dvije godine. Devet godina nakon su Egipat, Sirija i Jordan napali Izrael u šestodnevnom ratu koji je završio izraelskom pobjedom zahvaljujući njihovoj brzoj organizaciji obrane. Amerika i Sovjeti su odlučili da se neće direktno uključivati u rat, ali su već po završetku vrlo jasno odredili strane – prvi su smatrali Izrael bedemom protiv Sovjeta, dok su ovi pojačali odnos s Iranom i Saudijskom Arabijom zbog nafte.
Već 1973. se dogodio sličan scenarij u Jomkipurskom ratu kad su sovjetski saveznici Egipat i Sirija na najveći židovski blagdan Yom Kippur ponovno napali izraelski teritorij. Okončan je povlačenjem izraelske vojske sa Sinaja kojeg su zauzeli u prijašnjem ratu te su zaustavili svoje napredovanje i pod pokroviteljstvom UN-a su poštivali odluku o prestanku vatre. Zbog ovog je Amerika 1973. godine ostala bez nafte jer su arapske države stavile embargo, nastupio je takozvani „naftni šok“, a samo 10 mjeseci nakon je predsjednik Nixon dao ostavku zbog afere Watergate. Mir je konačno uspostavljen 1978. godine sporazumom iz Camp Davida kad su egipatski predsjednik Anwar el-Sadat i izraelski premijer Menachem Begin pod pokroviteljstvom Jimmyja Cartera u Bijeloj kući potpisali sporazum.
Treba biti jasno da nije nužno postavljanje političkog okvira za uživanje u glazbi. Za to je potrebna isključivo otvorena duša. Za shvaćanje važnosti albuma koji spaja palestinsku glazbenicu i izraelskog glazbenika je neophodno. Tassa već više od jednog desetljeća glazbom pokušava pokazati kulturno bogatstvo Bliskog istoka i, htio ili ne htio, otkriva drugu stranu političkog spektra. Bez obzira na to, kao što su Tassa i Greenwood kazali, glazba ne služi kao politička poruka jer ju ne iskorištavaju kao paravan za veličanje jedne države ili nacije.
U ovom dijelu svijeta kada se politički neprijateljske strane fokusiraju na komadiće povijesti po kojima se razlikuju, Dudu Tassa uporno traži one koji su im zajednički. Upravo ovako već godinama predvodi baršunastu glazbenu revoluciju.
Drugi dio teksta se nalazi na linku.
