TURBOFOLK I KLASICNA GLAZBA MOGU ICI ZAJEDNO
Prije tri godine sam izašla iz apartmana u Beču i na autobusnoj stanici je stajao promotivni plakat za koncert Hansa Zimmera, jednog od najutjecajnijih skladatelja današnjice. Samo par metara dalje, na stupu je stajao plakat za koncert Lepe Brene.
Hrvatska ima povijest paničnih pokušaja kontroliranja koncerata, a jedan od najpoznatijih primjera je zabrana Bajaginog u Karlovcu 2018. godine nakon čega su branitelji tražili isto u Sisku. Dva nešto recentnija primjera dolaze iz Pule i Osijeka. U ožujku je zabranjen koncert u Puli na kojem se trebao svirati turbofolk, a gradonačelnik Filip Zoričić je to objasnio time da“ "želi čuvati identitet građanske, europske i mediteranske Pule". Nakon toga, osječki gradonačelnik Ivan Radić je napravio isto. Kazao je da „neke granice treba postaviti“ i da je Osijek „srednjoeuropski grad koji ima naglašenu europsku dimenziju“. Vrlo dobro se zna kakvi profili političara „čuvaju identitet“ i postavljaju „neke granice“ svojim građanima. Usto, vrlo je zanimljivo da su obojica stavili naglasak na „europsku dimenziju“ i „europski identitet“ očito želeći dati do znanja da njihovi gradovi pripadaju civiliziranom i kulturnom Zapadu, a ne zaostalom Balkanu.
Bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi se scenarij iz Beča odigrao u Zagrebu. Moralna policija bi bijesno prosipala mudre misli po Twitteru i Facebook zidovima i komentarima. Kako to da Beč nema problem s tim da Lepa Brena pjeva u istom gradu u kojem se izvodi glazba Hansa Zimmera, a Pula i Osijek imaju velikih problema s turbofolkom? „Čuvanje identiteta“ je uvijek ples po tankom ledu jer se vrlo lako upada u zamku licemjerja. Uz to, očito je da podrazumijeva isključivanje što je u srži animozitet prema nekom ili nečem što odstupa od onog što su čuvari identiteta označili ispravnim. Uostalom, čišćenje kulture na bilo koji način nikad ne miriše na dobro što je povijest pokazala nebrojeno puta i društvu ne može donijeti ništa dobrog. Na kraju krajeva, zabranjeno voće je najslađe!
Ako se već želi „poraditi“ na „kulturnom uzdizanju“ građana, zašto se onda koncerti „kvalitetne glazbe“ ne oglašavaju? Pod pojmom „kvalitetna glazba“ mislim na klasičnu zbog čestih asocijacija vezanih za taj žanr. Oglašavaju se na tradicionalne načine tako da se postave plakati na prometnim mjestima, ali to zasigurno nije jedini način. PR timovi Zagrebačke filharmonije ili Simfonijskog orkestra HRT još uvijek nisu shvatili da se svijet nalazi u 21.stoljeću i da je digitalno oglašavanje ključno. Primjera radi, London Symphony Orcherstra (LSO), New York Philharmonic (NYPO) i Boston Syphony Orchestra (BSO), koji su neki od vodećih, imaju svoje TikTok račune i tako privlače novu publiku. Još bolji dio je što je dirigent LSO Simon Rattle snimio video dobrodošlice za njihov TikTok kanal. Njemu to očito nije bilo ispod časti bez obzira na to što je jedan od najvažnijih dirigenata današnjice i što je prije LSO dirigirao u Berliner Philharmoniker. Govoreći sportskim rječnikom, to je za svijet klasične glazbe ekvivalent treneru Manchester Cityja ili Barcelone.
Bilo kakva vrsta promidžbe bi trebala biti usmjerena na onaj dio publike koji je još uvijek neodlučan, a ne onaj dio koji je već upoznat. I to očito PR timovi dva najveća orkestra u Hrvatskoj ne razumiju dok LSO, NYPO i BSO, koji se nalaze u društvu najuspješnijih i najpoznatijih orkestara, prepoznaju važnost konstantnog traženja suvremenih načina za komuniciranje s novim zainteresiranim ušima i očima.
@londonsymphonyorchestra We have arrived on TikTok! Follow us to stay in loop with everything we have in store!🎶🎻
♬ original sound - LSO
Krajem ožujka, kopala sam po stranicama HRT-a. Potpuno neplanirano sam došla do programa njihovog zbora za ovu koncertnu sezonu. Vidjela sam da u travnju imaju koncert u Laubi u sklopu ciklusa Sfumato. Pošto su se na programu nalazile neke moje najdraže skladbe, odlučila sam kupiti kartu. Tada sam shvatila da nigdje nema gumba „kupi“ te sam nazvala KD Vatroslav Lisinski jer su oni ispod programa stajali kao mjesto gdje se može kupiti pretplata za cijeli ciklus. Kako me zanimao samo jedan koncert, htjela sam dobiti informaciju može li se kupiti karta samo za ovaj koji me zanima. Oni su mi se javili, skinuli odgovornost sa sebe i prebacili ju na Laubu kao mjesto na kojem se koncert održava. Nazvala sam Laubu i onda su oni krenuli pričati kako moram zvati Lisinski. Tako je započelo prebacivanje loptice s jedne strane na drugu. Nakon pet telefonskih poziva i pet ponavljanja istog pitanja, došla sam do informacije da će se karte pustiti u prodaju tjedan dana prije koncerta. Nakon par dana, krenula sam ponovno googlati program i vidjela sam da su karte puštene online preko stranice Ulaznice.hr što mi uopće nije bilo rečeno u telefonskom pozivu s djelatnicom iz Laube.
Eto, točno ovako izgleda moje iskustvo kupovine karte za koncert „ozbiljne“ glazbe kojim se valjda „čuva identitet“.
Niti jedan grad ne bi trebao imati problem s pluralizmom niti je na bilo kojoj gradskoj vlasti da određuje koji koncerti se mogu, a koji ne mogu održati. Kada Beč kao jedno od kulturnih europskih središta ne filtrira žanrove glazbe, onda su Pula i Osijek zasigurno zadnji koji bi si to mogli dopustiti. Na kraju krajeva, dio svake funkcionalne demokracije je mogućnost izbora. U ovom slučaju, problem se nalazi u načinu komunikacije s publikom i kako se određeni žanr glazbe promovira u javnom prostoru. Nema apsolutno ništa loše u tome da se koncerti ove dva žanra odviju istu večer u istom gradu. Svatko ide na ono što preferira i vlast si ne smije dati za pravo da ograničava svoje građane. Razlika između Beča i bilo kojeg većeg hrvatskog grada je što su ta dva plakata u Beču na razmaku od tri metra i nitko nema s tim problem. Zašto? Zato što znaju da imaju vjernu publiku za oboje i ono najvažnije – nisu snobovi i nemaju kompleks manje vrijednosti. Ono što je čak važnije je da se bave daleko primarnijim pitanjima. Baš zbog tog, u Beču svoju glazbu mogu izvoditi i Hans Zimmer i Lepa Brena gdje turbofolk i klasicna glazba mogu ići zajedno.
