TRI GODINE U DEVET PJESAMA
Prošli vikend sam napokon proslavila završetak preddiplomskog studija, slengovski zvanog bakalar. Održana je dodjela diploma, napravljeno je sve prema propisima i pravilima. Dok je dekan držao umjereno konvencionalan govor, počela sam razmišljati koje pjesme su mi obilježile prve tri godine studija. Kako je dan prolazio, sve više pjesama i uspomena povezanih s pjesmama su mi se u bljeskovima počele pojavljivati u mislima. Kako ovaj tekst i lista s pjesama ne bi bili kilometarski, odvojila sam tri pjesme po godini. Nisu odabrane prema kriteriju najveće slušanosti nego specifičnost uspomena koje me vežu uz njih. Pjesme su mi jedan od najboljih sredstava pomoću kojih se mogu vratiti u vrijeme i sjetiti se preciznog mentalnog sklopa pa je bilo zanimljivo sjetiti se gdje sam bila na prvoj godini i gdje me glazba odvela zadnju.
PRVA GODINA
Prvu godinu sam prvu polovicu provela u Zagrebu na fakultetu, a drugu kući iz već dobro poznatih razloga. Samo o ovoj godini bi mogla napisati cijeli tekst jer sam napokon imala puno vremena za istraživanje glazbe. Svirala sam, kopala po nekim albumima među kojima su se našli neki koje nisam od djetinjstva poslušala. Pjesma koja mi je prva počela svirati u glavi je “Dok je tebe” Parnog Valjka koju sam konstantno slušala na jesen kada je tek počeo faks. Uopće se ne sjećam kako i zašto sam slušala puno Parnog Valja, s naglaskom na ovoj pjesmi ali bi skoro svako kuhanje ručka oni poslužili kao glazbena podloga. Došla je korona i cijele dane bi provodila zatvorena u sobi bježeći od užasa za klavirom. Imam osjećaj da mi je glazba tada potpuno drugačije zvučala i da sam se okretala više akustičnim verzijama. U tim tjednima sam utjehu tražila u pjesmama koje mi baš to pružaju i na tapeti je bila Taylor Swift. Neugodo mi je napisati koliko puta sam poslušala i odsvirala “Clean/Long Live/ New Year’s Day” verziju s reputation turneje. S dolaskom proljeća, počela sam otkrivati nove pjesme i tako me YouTube doveo do Amire Medunjanin i mog prvog susreta sa sevdahom. Zapravo, otkriće prve godine je bilo to da mi se sviđa sevdah za što sam mislila da se neće tako skoro i lako dogoditi. Medunjanin sam već prije čula u HRT-ovoj glazbenoj emisiji A strana, ali mi tada nije zaokupila pažnju. “Što te nema” iz Lisinskog sa Zagrebačkim solistima me raspametila. Oduševila me njezina emocija i način na koji iznese pjesmu i proživi ju ispred očiju publike.
DRUGA GODINA
Ponovio se scenarij s prve godine, malo Zagreba malo kuće. U prvoj polovici sam slušala samo “folklore” i da sam na svijetu ostala sama s tim albumom u medijateci, to bi mi bilo i više nego dovoljno za sreću. Bez obzira na to, uspjela sam se oduprijeti svojoj glazbenoj zatvorenosti i pronašla sam neke nove izvođače i izvođačice. Hindi Zahra te njezin album “Handmade”, a posebice pjesma “Kiss & Thrills” su se vrlo često mogli čuti u slušalicama. Obožavam groove te pjesme i Zahrin glas, a na albumu još pjeva i na berberskom jeziku „shilha“ jer je porijeklom iz Maroka. Album mi se brzo uvukao pod kožu što je više iznimka neko pravilo, a razlog je vjerojatno odličan flow. Zatim se u ožujku na HRT-u počela emitirati serija „Dnevnik Velikog Perice“ režisera Vinka Brešana. Radnja je smještena u prvoj polovici 60-ih godina i preko glazbenog urednika Gordana Muratovića (Coco Mosquito) sam otkrila puno novih pjesama iz tog perioda. Ipak, zvijezda je bila „Ljuljačka“ Beti Jurković koju sam jedno popodne radeći skriptu slušala više sati. Po meni, pjesma predivno opisuje proces zaljubljivanje pogled na svijet u takvom mentalnom stanju. Niti mene nije zaobišlo ludilo oko Eurosonga i Maneskina, ali mi je „Coraline“ ipak bila slaba točka zbog teksta. Njihov drugi album „Teatro d'ira: Vol. I“ sam stalno slušala, ali zbog puno razloga nisu prošli test of time.
TRECA GODINA
Odakle uopće da krenem s glazbom koja je obilježila zadnju godinu preddiplomskog? Počet ću s tim da mi je prijateljica otkrila „Rusiju“ Idola i tako zarazila njihovom glazbom. Pjesmu koju moram izdvojiti je „Tiho, tiho“ s albuma „Čokolada“ koji mi je izuzetno blizak srcu. Iako je „Čokolada“ zaboravljena zbog monumentalne „Odbrane“, predivna je kolekcija pjesama ipak nešto lakšeg i pristupačnijeg zvuka ali ne manje vrijedna – ključ je u tom da su ta dva albuma neusporediva. I nakon Idola je krenulo potpuno ludilo i glazba koja mi je mozak izobličila na nepovratno – dogodio se Radiohead. Sve je počelo s „House of Cards“ i završilo s tko zna čim, a traje do ovog trenutka. Kad bi jednu pjesmu morala izdvojiti to je „Subterranean Homesick Allien“ jer sama pomisao mi u mislima budi iznenadne zagrebačke svibanjske vrućine, miris dolaska ljeta i predvečernje šetnje Klaićevom koje su došle kao smirivanje živaca od kolokvija i seminarskih radova. Album „OK Computer“ će mi zbog toga uvijek biti proljetno-ljetni zagrebački album. Nisam se uspjela maknuti daleko od ove petorke, a nisam niti pokušavala. Sve dublje uranjanje u njihov rad me odvelo do rada Jonnyja Greenwooda i njegove filmske glazbe. „For The Hungry Boy“ je otmjeno- skromna koliko god to jest oksimoron. Bez obzira na to što ima volumen i pompoznost zbog gudačkog orkestra i dalje je s klavirskim dionicama zadržana toplina, mekoća ljubavi koja istodobno tjera na tajanstvenost i obznanjivanje s vrha svijeta.
