SIZOFRENOST KULTURNOG BOJKOTA
„Najbolji način da se unište ljudi je da se im se uskrati razumijevanje vlastite povijesti“, napisao je George Orwell.
Na današnji prije godinu dana je jednima započela „specijalna vojna operacija“ dok je drugima rat pokucao na vrata. Punu godinu svakodnevno gledamo snimke iz razrušene Ukrajine, sastanke raznih predsjednika i premijera, potpisivanja različitih ugovora, paniku oko cijena nafte i plina. Svakojake oštrice su se počele oštriti i bljeskati pa su se sukladno tome kulturne oštrice naveliko oštrile samo nekoliko dana nakon početka rata.
Londonski Royal Albert Hall je odlučilo maknuti uvertiru „1812“ Petra Ilijiča Čajkovskog. Cardiffska filharmonija im se pridružila otkazujući „Večer Čajkovskog“. Niti zagrebački HNK nije zaostao za svojim kolegama pa su otkazali operu „Ruska serenada“, a Zagrebačka filharmonija je izbacila samo dio Čajkovskog s repertoara pod opravdanjem da su „previše veselog karaktera s obzirom na to što se trenutno događa“.
Uvertira „1812“ je premijerno izvedena 1882. godine, točno 140 godina prije Rusko-ukrajinskog rata. Skladana je kako bi se obilježila 70. godišnjica francuske invazije na Rusiju u kojoj je Napoleon izvukao deblji kraj. Kako bi se događaji stavili u društveno-političku perspektivu bitno je spomenuti da je Vladimir Ilijč Lenjin tad imao 12 godina i da će samo 15 godina nakon izvođenja uvertire doživjeti progon u Sibir. Na kraju 19. stoljeća, tadašnje Rusko Carstvo nalazilo se na prekretnici što se da iščitati iz svih pobuna i revolucija na početku novog stoljeća. Dogodila se Februarska pa značajna Oktobarska revolucija koja je na kraju bila katalizator dobro poznatih promjena u državi – Lenjin je došao na vlast i pet godina nakon je stvoren Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR).
Sa svakom novom vlasti, dolazila je nova lista pravila koja se najviše sastojala od onoga što se ne smije, a puno manje od onog što se smije. Inače identitet, bio to osobni ili nacionalni, se stvara negiranjem, točnije postupkom označavanja nečeg kao nepoželjnog. Na taj se način u ovom slučaju stvara nacija kojoj je glavno obilježje osjećaj pripadnosti, povezanosti o čemu je pisao Benedict Anderson u knjizi „Zamišljene zajednice“ (eng. „Imagined Communities“, a riječ „communities“ ima korijen u latinskoj riječi communis što znači „zajednički, društveni, univerzalni“, a od istog korijena je nastala i riječ komunizam).
Svaka vlast je opsjednuta svakojakim „čišćenjem“ pa niti kultura nije iznimka. Posljedično, isti Čajkovski koji je bio zadužen Uvertirom slaviti pobjedu Ruskog Carstva je za vrijeme Staljinovog Sovjetskog Saveza bio zabranjen. Nadalje, opera „Nos“ skladatelja Dimitrija Šostakoviča je bila na crnoj listi od 1929. do 1974. godine jer je skladatelj bio optužen za takozvani formalizam što je značilo da naginje na zapadni modernizam što se nikako nije uklapalo u sovjetsku sliku. List „Pravda“, koji još uvijek izlazi, je vrlo često razapinjao skladatelje i Šostakovič je u tri tjedna praćenja „Pravde“ skupio 78 stranica uvreda. Jedna od najpoznatijih kritika anonimnog autora je za“Lady Macbeth” koja je u naslovu opisana kao “Zbrku umjesto glazbe”. I ponovno, isti taj Šostakovič je bio Staljinov miljenik s kojim se u više navrata čuo telefonski.
Postoji zanimljiv događaj vezan za ovu dvojicu. Staljin je odlučio 1949. godine poslati Šostakoviča u Ameriku kao predstavnika sovjetske kulture. Šostakoviču nije bilo jasno kako će to izvesti kada su neka njegova djela zabranjena u vlastitoj državi, onu koju će predstavljati. Staljin je krajem istog dana potpisao dokument koji je poništio te zabrane i ukorio Komisiju za odobrenje repertoara izvođača pri Ministarstvu obrazovanja koja ih je zabranila.
Skladao je i slavnu Sedmu simfoniju koja je poznatija pod nazivom „Lenjingradska“ nakon koje je postao predsjednik Lenjingradskog društva skladatelja, primio je Orden Lenjina te je dobio svoju kuću za odmor izvan grada. Postoje priče da se Šostakovič nije slagao s vlasti ali je uspio ostati donekle neokrznut tako da je koristio dvosmisleni rječnik i kada bi nešto ponavljao ili posebno naglašavao, mislio je suprotno. I više je nego očito da je Šostakovič izrazito složena ličnost o kojoj se može raspravljati na više načina, ali je jedan od najboljih primjera šizofrenosti tog vremena.
Nisu samo skladatelji bili na udaru režima. Našao se i Maksim Gorki koji je tri godine prije rata preminuo pod nerazjašnjenim okolnostima, knjige Isaca Babelja se od 1937. više nisu smjele objavljivati, Mihail Tuhačevski je bio mučen jer se smatralo da je htio maknuti Staljina s vlasti. Fjodor Mihajlovič Dostojevski je gotovo stoljeće prije, 1849. godine odveden u Sibir u gulag nakon kojeg je izdana knjiga „Zapisi iz mrtvog doma“. Danas ga se u Rusiji smatra jednim od najvažnijih književnika i slave se njegova djela. Proučavanje rada tog istog Dostojevskog se na početku rata odlučio „odgoditi“ na kolegiju jednog talijanskog sveučilišta kako bi se „izbjegle kontroverze“.
Kulturni bojkoti, ili blaže rečeno uklanjanja s programa, su postali opsesija. Kultura je ta koja bi na kraju dana trebala spajati odvojeno, a ne poslužiti kao još jedno sredstvo podjela. Bjelodano je da cenzura i crno-bijela interpretacija nikad nisu niti će iznjedriti išta dobro. Dovoljno je postaviti pitanje što se točno stimulira uklanjanjem skladbe starije od stoljeća.
“Korektnošću” se postaje nekorektno i, parafrazirajući Orwella, uskraćuje se razumijevanje povijesti.
*napomena: tekst ne bi bio moguć bez knjige “Ostalo je buka: Slušanje dvadesetog stoljeća” (eng. The Rest Is Noise: Listening to the Twentieth Century) autora Alexa Rossa čiji rad neizmjerno cijenim i volim. Niti jednu knjigu ne kupim i ne pročitam brže od njegovih.
