RADIOHEAD: GLAZBA KOJA TREBA ATMOSFERU I VRIJEME

Radiohead in New York on August 16, 2001. Photography by Danny Clinch.

Povijest pretraživanja na YouTubeu mi tvrdi da sam prvi put Radiohead poslušala 28. prosinca, 2019. godine čega se ne sjećam. Vjerojatno je to bio jedan od klasičnih deliričnih poteza u tjednu kojeg više-manje svi želimo preskočiti i duboko potisnuti.

Zato se sjećam ovogodišnjeg siječanjskog poslijepodneva u svom boravku u Zagrebu kada sam stavila slušalice i napravila klasičnu početničku pogrešku – upalila „Creep“. Slušala sam prve taktove i samoj se sebi smijala što uopće pokušavam slušati taj neki Radiohead koji sam vezivala uz ljude koji misle da su jako alternativni i posebni, a mainstream preziru iz dna duše. Došla sam do refrena i kada sam čula stihove skinula sam slušalice. To mi je bilo dovoljno da zaključim kako Radiohead zaista nije za mene. Nekoliko tjedana nakon sam listala po Instagramu i vidjela reel na kojem mi se svidjela pjesma. Pogledam u gornji kut i pročitam „'House of Cards' by Radiohead“. Ostanem iznenađena jer uopće nije zvučala niti malo slično pjesmi s početka priče. Ipak se odlučim predati i dati još jednu šansu. Za nekoliko sekundi sam u ušima čula predivan topli zvuk gitare i zvonki glas koji zvuči kao da dolazi iz daljine i u isto vrijeme kao da mi šapće pored uha. Bila je burna zimska večer, a ja sam sjedila u polumraku u toploj sobi sa slušalicama pojačanim točno onoliko da se osjećam kao da sviraju pored mene. Nakon nekoliko dana sam u busu do Zagreba slušala „House of Cards“ na repeatu sve do svetog Roka (side note: skoro jedan i pol sat)  i nisam je se mogla zasititi.

Vrlo brzo sam počela sve dublje kopati po Radiohead svijetu i svaki put bi ostala sve više iznenađena i zbunjena. Prvi album koji sam pokušala poslušati od početka do kraja je bio „In Rainbows“ i nisam uspjela jer sam se osjećala kao da netko svakom novom pjesmom baca tonu cigli na mene, a ja se ne mogu braniti. Bila sam u potpunosti zbunjena jer sam slušala nešto što je izlazilo iz kutije na koju sam navikla svoj mozak. To mi je u isto vrijeme bilo i primamljivo i zastrašujuće, a u drugu ruku sam bila pomalo iznervirana. Tada sam mislila da mi je „In Rainbows“ šokirao svaku moždanu ćeliju, ali sam shvatila da je to potpuno smiješno kad sam prvi put pogledala izvedbu pjesme „The National Anthem“ s SNL-a. Nakon što je video završio, nisam se pomakla sa stolice 10 minuta u pokušaju da si objasnim što sam upravo gledala u ekranu mobitela četiri i pol minute – puhači koji zvuče kao da se međusobno svađaju, čovjek koji ima histerične pokrete po pozornici, u desnom kutu osoba s crnim šiškama radi nešto na radiju, nije mi jasno što će mu to i svira neki meni potpuno nepoznati instrument i divim se ritam sekciji koja drži ritam u cijelom kaosu.

Bez obzira što nisam razumjela što slušam i gledam, znala sam jedno – prodrmali su me i to mi se svidjelo. Svidjelo mi se što su me tjerali da razmišljam van onoga na što sam navikla i uđem u njihov svijet koji je sve samo nije jednostavan. Radiohead je bend koji će uvijek sebe gurati iz granice komfora, pa je logično da to očekuje i od ljudi koji ih slušaju. „Nikad nismo bili u stanju nešto ponoviti.“ rekao je Thom Yorke za Rolling Stone povodom dvadesete godišnjice albuma „OK Computer“. Tu tezu su potvrdili apsolutno svakim svojim albumom mijenjajući sve, od zvuka do vizuala.  

Jedan od temelja Radioheada je nevjerojatan osjećaj za melodiju i to je prva karakteristika koju mi je mozak registrirao (slušanje The Beatlesa godinama, danonoćno je ostavilo duboki trag). Kad sam prvi put slušala „The Bends“ prvo mi je za uho zapela melodija „A green plastic watering can“ i glas koji u sebi nosi emociju tuge pomiješanu s razočaranjem. Sve sam radnje zaustavila i do kraja dana slušala samo tu pjesmu. Bila je to hladna večer u ožujku, a ja sam šetala zagrebačkim ulicama i na loopu slušala „Fake Plastic Trees“ kao da mi život ovisi samo o tome. Sa mnom je rezonirala svaka melodija, svaki stih, svaki prelazak prsta po gitarskoj žici, svaki udarac palica za bubnjeve. Thom Yorke ima predivnu sposobnost pisanja melodičnih hookova koje slušatelj ne može uočiti dok ih sluša, ali nekoliko minuta nakon što pjesma završi uhvatit će se da ponavlja frazu. Neki od primjera za to su „let down and hanging around“ s pjesme „Let Down“, „for a minute there, I lost myself“ s „Karma Police“, ili pak hookvi koji ne uključuju riječi kao što je onaj s  „Nude“ (počinje na 3:06).

Drugi temelj Radioheada je sposobnost za precizno kreiranje atmosfere što objašnjava zašto se njihove pjesme vrlo često nađu u filmovima i serijama. Upravo zbog toga je krucijalno da se albumi i pjesme slušaju u određeno doba dana jer je glazba kinematografska i gotovo opipljiva. Način na koji rade aranžman, grade pjesmu i tako je otkrivaju je precizan i nepogrešiv. To je bend koji je specijaliziran za kreiranje zvukova koje dosad nitko na takav način nije čuo i tu možda leži njihova povezanost s vizualnim medijima. Gotovo svaki album se može poslušati bez čitanja stihova da se shvate teme koje se obrađuju jer će oni sve emocije protkati kroz zvuk. Glazba pjesme „Ful Stop“ s zadnjeg studijskog albuma „A Moon Shaped Pool“ zrcali gnjev i povrijeđenost ispjevanih stihova, s „“Pyramid Song“ i mi skačemo u rijeku i vidimo crnooke anđele bez da znamo iti jednu riječ, a s „Glass Eyes“ se pitamo je li sve moglo drugačije odviti.

Neka glazba treba i zaslužuje određene okolnosti, a Radiohead je jedan od najboljih primjera. Puštanje njihove glazbe povlači sa sobom stupanje u jedan potpuno novi svijet koji je pun simbolike i zahtjeva nevjerojatno puno dekodiranja. Sam pogled na njihovu web stranicu Radiohead Public Library je labirint kojem doslovno nema kraja (pro tip: prelaskom na eru OK Computer i stiskanjem na svaki mogući gumb može otići cijeli vikend i više od tog). Sigurno je da njihova glazba ne sjedne na prvu i da joj je potrebno pružiti vrijeme i preslušavanje. Isto tako,  još je sigurnije da jednom kad uđe pod kožu, nema natrag.

Na kraju, izgleda da smo Radiohead i ja bili accidents waiting to happen.

Primjer W.A.S.T.E. newslettera iz 1996./’97.

U nastavku se nalazi playlista za nadolazeću jesen i noćni Radiohead randevu.

*napomena: na ručno napisanoj playlisti su specifične verzije pjesama “Motion Picutre Soundtrack”, “Nude” i “Present Tense”, dok su na iTunes playlisti studio verzije radi nedostatka tih verzija na iTunesu. Preporučuje se slušanje preporučenih verzija.

Previous
Previous

THE BEATLES: NA PRAVOM MJESTU U PRAVO VRIJEME

Next
Next

ZABORAVLJENA “COKOLADA” IDOLA