GYÖRGY LIGETI I MOC BOJE GLASA
György Ligeti
U različitim zborovima sam provela skoro pola života. Zborovi su me puno toga naučili, ali ono najvažnije što su mi pružili je osjećaj zajedništva kada vrhunac pjesme zvuči besprijekorno jer je svaka osoba dala više od sto posto ili kad svi u isto vrijeme završe, dirigentica spusti ruke i samo sretneš pogled s nekim i nasmijete se od sreće. Potpuno je nevažno je li se u slobodno vrijeme družite ili ne – u tom trenutku se razumijete samo pogledom. S druge strane, nema goreg osjećaja od tog kad jedina otpjevam krivi ton i onda cijeli zbor mora krenut ponovno samo zbog mene. Nakon dosta godina se još uvijek sjećam lica srednjih glasova (mezzosoprana i baritona) koja su sjedila nasuprot mene u dvorani u glazbenoj školi gdje smo navečer imali probe.
Zborovi su podcijenjeni, a sigurno je jedan od razloga je što ne zahtijeva „klasično“ učenje kao neki instrument. Vokal je također instrument na kojem se itekako treba raditi, kojeg treba konstantno održavati i unaprjeđivati različitim vježbama. Upjevavanja često znaju trajati duže nego samo vježbanje komada jer ako je vokal raštiman, i najlakši komad je najveći izazov. Profesionalni zborovi acapella pjevanjem mogu stvoriti taj prepoznatljivi grč u drobu kao i najveći orkestar za vrijeme crescenda.
Prije par mjeseci sam o točno ovome razmišljala, a niti sama nisam sigurna kako su mi misli odlutale na ovu temu. Puno više nego što sam spremna ikada priznati razmišljam o vokalima, kako se različite emocije iznesu, kakav pristup koji instrumental traži i slično. Općenito, kada slušam nekog novog izvođača ili izvođačicu, vokal je jedna od stvari koje su mi presudne.
Spletom okolnosti sam u tom razdoblju saznala za knjigu „The Rest Is Noise“ američkog novinara i autora Alexa Rossa kojeg vrlo rado čitam na The New Yorkeru. Već sam prije pisala o njemu i ovoj knjizi koju sam progutala u samo nekoliko dana za vrijeme kolokvija, a itekako je opširno i detaljno štivo. Preko Rossa sam saznala za mađarskog skladatelja Györgyija Ligetija, ali se na kraju ispostavilo da sam već prije znala za njega. Ligeti je skladao djelo „Lux Aeterna“ 1966. godine, a napisano je za 16-glasni mješoviti zbor. Kada sam ugledala da je napisano za acapella pjevanje, istog trenutka sam pokraj rečenice napisala bilješku „OBAVEZNO POSLUŠAJ!“ i nastavila s čitanjem. Stihovi „Lux Aeterna“ su na latinskom jer je tekst dio rekvijema (misa za pokojne) i korištena je u filmu „2001: A Space Odyssey“ Stanleyja Kubricka iz 1968 što je čini prepoznatljivom masama.
Nakon nekoliko dana sam napokon uhvatila vremena i koncentracije i dok sam slušala, nisam mogla vjerovati da samo ljudski glasovi mogu proizvesti takav zvuk iako imam iskustva u zborskom pjevanju. Cinik u meni je govorio da negdje u pozadini moraju biti neki gudači koji sve skupa drže. Naravno da nema nikakvih gudača, i naravno da sam nebrojeni put potvrdila da sam bila i ostala skeptična i cinična. Dva puta zaredom sam poslušala, jednom samo ton, a drugi put i ton i sliku jer nisam mogla vjerovati što mi uši čuju, a oči vide. Ligeti je davno prije mene stvorio nešto o čemu sam razmišljala, a nisam imala pojma da postoji. Ono što je on učinio je da je iskoristio moć boje glasa (eng. timbre) i ostavio to kao centralni dio komada, bez dodavanja ikakve instrumentalne potpore. Tako je glas postavio na pijedestal i pokazao da je itekakav instrument.
Od Ligetija se ne mogu očekivati raskošne melodije i harmonije kakve većina ljudima ima na umu kada razmišljaju o klasičnoj glazbi. I klasična glazba je u 60-ima bila polje eksperimentiranja i donošenja potpuno novog zvuka kao što je vladalo u pop glazbi i cijelom svijetu. Iako se tako ne čini jer se klasična glazba predstavlja hermetički zatvorenom, i ona je tada bila odraz tog vremena. Od Ligetija se mogu očekivati cluster cords zbog kojih će novim parovima ušiju u nekim dijelovima „Lux Aeterna“ zvučati nemelodično, točnije neslušljivo i pomalo nesuvislo. Neophodno je za dodati da se mozak, strpljenje i pažnja vježbaju slušanjem ovakve glazbe, ali to ne uključuje nikakvu pretencioznost nego dopuštanje da glazba proširi horizonte koji su skraćeni onom na koju nam je mozak naviknut.
Ljepota ovog komada je što traje 10 minuta i u niti jednoj sekundi slušatelj ne zna gdje će ga odvesti. Ako misli da zna gdje se zvuk kreće, vrlo vjerojatno je u krivu. Još jedna ljepota je što glasovi stvaraju teksture, a za to je potrebno samo zatvoriti oči.
DODATAK ZA KRAJ…
Ligeti je glazbu vidio u bojama, pa je zanimljivo pogledati ovaj video koji prikazuje kako je obojao “Lux Aeternu”.
