Tony Blair je u BBC-jevoj emisiji Desert Island Disk kazao da bi na pusti otok ponio klasičnu gitaru. Za vrijeme oksfordskih dana bio je frontman benda „Ugly Rumors“ ali na posljetku nije završio u glazbi. Zato je čvrsto odlučio glazbu dovesti k sebi da mu poploča put do sjajnih modrih vrata Downing Streeta na broju deset.

Velika Britanija na početku zadnjeg desetljeća 20. stoljeća nije prolazila kroz najsjajnije trenutke. John Major je došao na poziciju premijera nakon jedanaest godina čvrstog stiska željezne šake Margareth Thatcher i nastavio vladavinu komzervativaca. Britanci su u 90-e zakoračili s jednim od najvećih prosvjeda u povijesti države „Poll Tax“ čiji je moto bio „Can't Pay Won't Pay“. Prosvjednici se nisu slagali s povećanjem poreza te je Thatcher svojem stranačkom kolegi Majoru u nasljeđe ostavila bjesne Britance. U prve tri godine njegovog mandata je nezaposlenost porasla za više od tri posto - 1993. godine iznosila je čak 10.4 posto što je bio rekord desetljeća. Iako su ga izabrali na parlamentarnim izborima, građani nisu bili zadovoljni njegovim politikama. Mladi su bili umorni od ukočenih i neefektivnih konzervativaca jer nisu pronalazi osobu koja zastupa njihove vrijednosti i uvjerenja. U suštini, nisu se mogli identificirati.

Ovakvo ozračje je na površinu počelo izbacivati Blaira koji je predstavljao sve suprotno od konzervativaca - zračio je mladom energijom i optimizmom. Iako je bio laburistički kandidat za premijera Velike Britanije, bio je snažni zagovaratelj nove, njegove Laburističke stranke što je vidljivo iz mota „New Labour, New Life for Britain“. Narodu je predstavio svoju strategiju „Treći put“ (eng. Third Way“) za koju je tvrdio da nije aritmetička sredina između konzervativaca i laburista. Sažeto rečeno, svojom političkom doktrinom se htio otarasiti zastarjele ideologije, (re)definirati progresivne politike i pronaći one koje će se moći primijeniti u novom svijetu. Koordinator izborne kampanje je bio Peter Mandelson, ali mozak operacije je bio Blairov spin doktor Alastair Campbell koji je kasnije napravio cijeli rebranding države (on je skovao the people's princess za Dianu).

*Iz knjige “The Last Party: Britpop, Blair and the demise of English rock”*

U ovom desetljeću su se pojavili bendovi koji su iznjedrili novi pokret „Cool Britannia“ i Britpop. Neki od najprominentnijih su bili rivali Oasis i Blur te Suede i pred kraj Spice Girls. Država je disala i živjela optimizam na krilima nostalgije što je poslužilo kao alat manipulacije. Pokret je bio izgrađen na slavnim 60-im godinama i Swinging Londonu kada su Britanci doživljavali kulturnu renesansu i napokon stali na noge nakon teškog i dugog oporavka od Drugog svjetskog rata. Isti obrazac su preuzeli u 90-ima ali su se ovog puta oslanjali na kulturno nasljeđe od prije trideset godina koje je zaslužno za bujanje patriotizma. Godine 1993. se frontman benda Suede fotografirao s britanskom zastavom u pozadini i nadnaslovom „Yanks, go home!“ (Ameri, idite kući!“). Sam čin dodavanja riječi pop i brit dovoljno govori o sentimentu. Izraz „Cool Britannia“ asocira na naslov domoljubne pjesme „Rule Britannia“ iz 1740. godine koja za refren ima stihove: Britons never, never, never shall be slaves. U cjelini se spominje 1967. godine u pjesmi „Cool Britannia“ benda Bonzo Dog Doo-dah Band.

Blairova kampanja za premijera je sredinom 90-ih bila u punom jeku. Njegov tim je shvatio da moraju promijeniti način komunikacije ako žele privući mlade na birališta. Radili su sve što je bilo potrebno da se nađu na njihovom radaru. U mrežu spina i političke komunikacije je uspješno upleo glazbu. Na dodjeli BRIT nagrada 1995. godine je Damon Albarn iz Blura rekao da je Blair „zauvijek drastično promijenio život Blura“ ali mu nit to nije bilo dovoljno pa je dodao da bi trebao odustati od politike i pridružit se bendu. Iste godine je otišao na zabavu Laburističke stranke u Houses of Parlament. Oasis je isto osjećao potrebu da pruži svoj doprinos kampanji pa je Liam Gallagher u govoru izrazio divljenje budućem premijeru kazavši da „daje malo nade mladim ljudima…moć ljudima!“ Nakon pobjede na izborima 1997. godine je otišao čestitati novoizabranom šefu države. Spice Girls su promovirale girl power, izdale ogroman hit „Wannabe“ i članica Geri Halliwell je nastupila u sada kultnoj „Union Jack“ haljini na istim nagradama. Pokret je tada dolazio do svog vrhunca ali nedugo nakon se počeo raspisati i pokazivati naličje.

*Photography by IMEnternational/Redferns/Getty Images.*

Ispostavilo se da mladost nije bila progresivna koliko su mislili. Teško je s tolikim domoljubljem tvrditi da je pogled usmjeren ka budućnosti i promijeni. Ispostavilo se da niti politika nije bila progresivna koliko se obećavalo. Blair je iskoristio trenutak vedrine da bi se domogao najvažnije stolice u državi. Uvidio je da će glasove mladih dobiti ako se približi njihovim idolima što će mu pomoći da ga doživljavaju kao političara novog doba i jednog od njih. On je političar koji je brzo povezao da moć i doseg pop kulture idu ruku pod ruku s politikom - kombinacija stvara dojam sofisticiranosti i ležernosti. Potpomognut glazbom, komunicirao je svoje političke kvalitete i povezivao ih s političkim vrijednostima nove Laburističke stranke. Tek naizgled je postao političar za kakvim su mladi vapili nakon 18 godina konzervativaca. Vrijeme je pokazalo da je zemlja lebdjela na lažnom zanosu i praznim obećanjima. Tako je Tony Blair postao frontman Velike Britanije.

Ovaj tekst ne bi bilo moguće napisati bez sljedećih knjiga:

- John Harris “The Last Party: Britpop, Blair and the demise of English rock”

- John Street “Music and Politics”

LJUBAVNA PRICA BLAIRA I BRITPOPA

NIJE SRPSKA GLAZBA HRVATSKI PROBLEM

NEKLASICNA (KLASICNA) GLAZBA