NEKLASICNA (KLASICNA) GLAZBA
Jedna gospođa je za vrijeme pauze od koncerta u Lisinskom prokomentirala da “Tužaljka za žrtve Hirošime“ poljskog skladatelja Krzysztofa Pendereckog spušta i nastavila komentirati s prijateljicom da Mozartov „Koncert za violinu i orkestar u D-duru“ diže. Zaključila je da je „klasičarka iz prapovijesti“, a njezina prijateljica je dodala da „i to treba napisati“.
Mozart spada u razdoblje klasicizma koje se proteže od druge polovice 18. stoljeća do dvadesetih godina sljedećeg. Djelo koje spušta, pripada avangardi 60- godina 20. stoljeća. Kao i cijeli svijet, glazba se između ova dva skladatelja mijenjala. Npr. razdoblje barokne glazbe ne zvuči isto kao romantizam. Isto tako, nerijetko jedan period drugačije zvuči na svom počeku i kraju. Stravinski koji je donio potpunu svježinu s „Posvećenjem proljeća“ 1913. godine zvuči drugačije od Gershwinove „Rapsodije u plavom“. Razlika između djela je tek devet godina.
Ovaj razgovor u Lisinskom je odlična podloga za raspravu o tom kako je zvučala klasična glazba prije 249 godina, a kako prije tek 64. Možda čak postavlja pitanje što je klasična glazba, kako je percipirana. Iako se može na prvu činiti da ovaj glazbeni žanr ne prati promjene u svijetu već ostaje hermetički zatvoren, neki skladatelji rastežu ponekad strogo postavljena pravila. Neki se uopće njima ne opterećuju. Uostalom, da nije podlijegala promjenama od 18. stoljeća, pitanje je bi li opstala do danas. Promjena je potrebna iako ponekad izaziva negodovanje čak i strah jer donosi nešto nepoznato. To istraživanje nepoznatog znači izlazak iz dotadašnje norme. Kad se djeluje van norme, tom se onda puno teže može pridodati značenje, tj. zalijepiti naljepnica. Prokletstvo uspoređivanja započinje nepoznavanjem posebnosti onoga što se stavlja u usporedbu bez rasprave o ukusima - o njima se ne raspravlja.
Penderecki je 1960. godine u Poljskoj započeo razmišljati nešto drugačije od svojih kolega. Skladbom „Tužaljka za žrtve Hirošime“ počeo je promišljati o gudačkim instrumentima kao glazbalima koja mogu proizvesti iste ili slične zvukove kao elektronski instrumenti. U ovom desetljeću, a ponešto i prije, su predstavljeni prvi modeli modularnog sintesajzera pomoću kojeg se zvuk mogao na mnoštvo načina elektronički manipulirati. Penderecki je učio o ovoj glazbi i kako ju napraviti s pomoću sintesajzera ali je ubrzo shvatio da postoji i drugi način. Svjesno ili nesvjesno je sebi postavio zadatak proizvesti te zvukove s orkestrom gudača. Glazbenici su lupali po drvenom tijelu instrumenta, gudala, stvarali su „bijelu buku“ i klastere. “Tužaljkom za žrtve Hirošime“ glazba je počela ispitivati mogućnosti zvuka i davati mu nove boje i teksture. Pored toga, za gudačke instrumente je značila pomicanje mogućnosti.
Na drugoj strani Atlantika su se događale još radikalnije promijene. Skladatelj John Cage je počeo propitivati što se može smatrati glazbom, na koje načine se može dobiti, što sve može biti instrument i kako se mogu prilagođavati. Godine 1940. je predstavio djelo u četiri dijela „Living Room Music“. Nije napisano za niti jedan tradicionalni instrument, osim glasa, već za predmete koji se mogu pronaći u kući – otuda dolazi naziv. Prvi i zadnji stavak su napisani kao glazba za udaraljke mada se mogu izvoditi s bilo kojim predmetom, a u drugom se pjeva/recitira pjesma Gertrude Stein „The World Is Round“ tako da osobe ne započinju pjevati u isto vrijeme iste dijelove već svatko ima svoj. Nekoliko godina kasnije je otišao puno koraka dalje i predstavio djelo 4'33“ (četiri minute i 33 sekunde jer točno toliko traje). Činile su ga isključivo pauze što znači da ga nije izvelo glazbalo. Na premijeri u sred šume u gradiću Woodstocku, pijanist David Tudor je sjeo za klavir i na početku i kraju svakog stavka bi spustio i podigao poklopac klavira. Dok su slušatelji sjedili u šumi za vrijeme premijere, nije bila tišina. Sve ono što su čuli je pripadalo djelu; šum vjetara, kapljice kiše, udisanje i izdisanje ljudi, dizanje sa stolice. „Mislili su da je tišina zato što nisu znali kako slušati. Bilo je prepuno nenadanih zvukova“, objasnio je. Cage je 4'33“ opisao kao svoje najvažnije djelo.
S mišlju da su zvukovi svugdje oko nas i da ih ne određuju samo glazbeni instrumenti se bavio američki skladatelj Steve Reich. U prvom dijelu djela „It's gonna rain“ se igrao sa samo jednom rečenicom po kojoj je djelo nazvano. Rečenicu je pokidao na dva dijela, pretvorio u petlje (loops) pomoću mašine za glazbenu vrpcu i pustio ih u isto vrijeme. Razlomljeni dijelovi nisu posloženi tako da se cijelo vrijeme preklapaju u istoj točci nego počinju i završavaju na različitim mjestima pa upadaju jedan u drugi. Stječe se dojam kao da se sluša patchwork riječi. Napisao ga je u tjeskobnom ozračju koje je donijela Kubanska kriza 1962. godine kada se cijeli svijet dugih 13 dana nalazio na rubu Trećeg svjetskog rata. Reich je snimio govor svećenika Brothera Waltera u San Franciscu gdje je u to vrijeme živio (pored glazbe, zarađivao je vozeći taksi) i rekao da je „glas posebno dojmljiv, moćan glas o kraju svijeta.“ Osim što je napravio cijeli komad bez upotrebe tradicionalnih instrumenata, istraživao je koliko samo ljudski glas ima melodije u sebi i što se može postići ponavljanjem jedne fraze. „Ponavljanje je oblik promijene“ kako bi kazao Brian Eno.
Svi ovi glazbenici i mnogi drugih su se igrali s percepcijom što bi trebala biti klasična glazba i što je ona uopće. Čak se ne treba baviti definicijama nego su reakcije ljudi daleko zanimljivije. Osim što glazbu određuje zvuk, bitno je kako je on dobiven. Tehnika i tehnologija koje su se koristile za stvaranje je neisključiv dio i ne treba ih se promatrati odvojeno. Nadalje, nije uvjet voljeti nečiji rad da bi se uvidjela kvaliteta. Moguće je cijeniti ideju ali ne i provedbu. Ono što je bitnije je da je glazba rezultat vremena u kojem je stvorena – Penderecki i Mozart nisu stvarali u niti približno istom povijesnom i društvenom stanju. Gotovo pa je nemoguće stvarati bilo kakvu vrstu umjetnosti u potpunom vakuumu jer bi ona trebala biti društveni seizmograf. Čak iako je izrazito autobiografska, svako ljudsko biće funkcionira u suživotu s drugima. Vrijeme straha i anksioznosti od nuklearnog naoružanja je metaforički opisano u jednoj rečenici, pojava novih zvukova je utjecala na dobivanje drugačijih zvukova iz više stotina godina starih instrumenata. Slušanje buke iz vječno užurbanih ulica grada koji nikad ne spava je pokazalo da je tišina mit.
