ENIGMA ZVANA SENIDAH
Enigma koju se pokušava dešifrirati već godina. Ne sudjeluje u tračevima, dramama. Nije niti protagonist ali nije niti antagonist.
Ona je Senidah.
Senidah već godinama kroji svoj narativ koji je izvan i iznad svih i svakog. U Srbiji je potrebna milisekunda (ne)pažnje da se završi rasut na naslovnici Kurira i Informera. Ona je sve to uspjela izbjeći. Kako? Vrlo vjerojatno tako što ne daje nikakvog povoda. Ne odabire strane, ne piše osvetničke postove i komentare po društvenim mrežama, ne postavlja kontroverzne storyje. Senidah se bavi onim što joj, čini se, najbolje ide - glazbom.
Jako rijetko daje intervjue, a kad pristane, daje skromne i kratke odgovore. Ne pristaje dijeliti svoj privatni život kao na pladnju, a kreativni proces opisuje bez velikih kompliciranja. Gledajući njezine intervjue, teško ju je promatrati jer kao da joj je izrazito neugodno pričati o sebi tako da si diže spomenike. Odaje dojam da joj je alter-ego Senidah-e, koji je svjesno morala stvoriti za javnost kako je ne bi progutala, prilično breme. Ali, očito je da je žena koja zna što radi i ne pokušava zavarati lažnom skromnošću. „Od malena sam željela da budem na samom vrhu, što i jesam, ništa manje.“, kazala je za Azru. Senidah je iskrena, ali s oprezom, svjesna posljedica koje ona nosi. Zbog svega ovog, nije upala u zamku estrade i ne želi biti dio. „Ne znam šta uopšte znači estrada. Mi nemamo tu estradu kod nas, tako da ne znam šta to znači i zašto se zove estrada. Ja za tu reč ne znam šta znači tako da - nisam ili jesam.“, objasnila je vrlo jasno.
Počela je u slovenskom bendu Muff koji joj je došao kao odličan test da shvati u kojem smjeru se želi razvijati. Prvu samostalnu pjesmu „Pustinjom“ je izdala još 2010. godine tako da joj se uspjeh nije dogodio preko noći. Pjesma koja se danas najviše spominje je „Slađana“ s prvog albuma „bez tebe“ kojim je prodrmala svaki dio balkanske glazbene scene, a sudeći po brojevima i puno šire. Ona ju je lansirala, ali joj zasigurno nije pružila instant uspjeh. Senidah je stvarala godinama, tiho i često u sjeni, ali sve je to iskoristila da krene raditi točno onakvu glazbu kakvu i kako želi. Bilo je dosta nagađanja o kome i čemu je „Slađana“. Kao i većini glazbenica i glazbenica, od tog pitanja im se naježi kičma. Senidah kao Senidah, nije ništa otkrila niti je to potrebno.
Ono što je vrlo brzo shvatila je to kakva je publika kojoj se obraća. Osim rada i talenta, to je činjenica koju se ne smije preskočiti u bilo kojoj priči o njoj. Svjesna je koliko daleko konceptualno može ići ali se ne ograničava. Zna postaviti omjer „opće prihvatljivog“ i onog što će publiku i nju gurnuti iz zone komfora. Ovo je teško postići i na svjetskoj razini jer su publike sve netolerantnije, a pogotovo kada nemate cijeli svijet, kada ste geografski ograničeni. Već spomenuti prvi album i nedavno izdani drugi „Za Tebe“ su miks pravih hitova koji su stvoreni za trending YouTubea i balkanske klubove. To ne znači da su te pjesme lošije, samo su na takav način promišljene i složene. Pjesma kao „Nisi bio tu“ ima nešto više od milijun pregleda i izdana je prije 4 godine, dok „Replay“ koja je izdana kao ljetni hit u svibnju 2021. godine ima skoro 37 milijuna. Baš „Nisi bio tu“ je opisala kao najtužniju i da joj puno znači, pogotovo stihovi „Svi su zaspali bludni, a ja sam gledala.“
Iz njezinih poslovnih i glazbenih poteza vidi se da promišlja glazbu od početka do kraja. To što će neka pjesma biti više prilagođena mainstreamu je samo dio igre koju, na kraju krajeva, svaki glazbenik na svoj način mora igrati.
Ona je autorica glazbe na svim pjesmama na prije spomenutom prvom albumu. Ipak, sve tekstove potpisuje Benjamin Krnetić, osim „Aman“ i „Nisu bio tu“ čijih je Senidah koautorica. Cazzafura potpisuje produkciju na svakoj pjesmi od početka. Na drugom albumu „Za Tebe“ je proširila tim tekstopisca, tako se na korice albuma uvrstila ostala ekipa iz Bassivity Digitala: Bojana Vunturišević i Relja Milanković (koji su surađivali i sa Sarom Jo) te Radmila Petrović. Senidah sudjeluje u stvaranju vizualnog identiteta. Videospot za pjesmu „Jadnjaja“ je sama režirala, napisala je priču za „Ko je“, a za Story je rekla da to voli jer glazbu doživljava osobno i tako ostaje svoja.
Po čemu se ona debelo razlikuje od svih svojih balkanskih kolega je što se njezina glazba ne može smjestiti u jedan žanrovski kalup. Njezine pjesme imaju nevjerojatan groove koji je postignut ili odličnim basom ili beatovima, ali najčešće kombinacijom oboje što se čuje u pjesmi „Zauvek“ i mnogim drugim. Ipak, njezin adut je glas koji se može prepoznati među stotinama drugih. To nije glas koji će većini sjesti na prvu jer pleše na granici onog što je prihvaćeno kao „muško“ i „žensko“. Na glas ne gleda na kao sredstvo pomoću kojeg samo izbacuje tekst nego na instrument - igra se za izgovorom riječi i načinom na koji postavi stihove, ponekad čak do granice prenaglašenosti ali ju nikad ne prelazi.
Senidah je uzela najbolje od istoka i zapada i to uspjela spojiti. Ima strast i nježnost sevdaha, a oštrinu i preciznost trapa. Ne pokušava niti želi biti balkanska kopija nekoga sa zapada što je prtljaga kompleksa manje vrijednosti koju većina vuče za sobom.
Senidah je Senidah.
