RETROSPEKTIVA: THE SMILE U ZAGREBU
Prije nešto više od dvije godine The Smile je započeo svoju prvu europsku i sjevernoameričku turneju u Zagrebu. Odlučili su se vratiti u Hrvatsku i ovu subotu će bezličnu zagušljivu dvoranu u Metropoli zamijeniti predivnim Malim rimskim kazalištem u Puli. U iščekivanju njihovog drugog koncerta u Hrvatskoj, donosim retrospektivu onog iz Zagreba.
Tog 16. svibnja su se izmijenila tri godišnja doba; od proljetnog ranog jutra, do teške ljetne sparine kako se bližila sredina dana pa do poslijepodnevne jesenske kiše i vjetra. Cijeli dan sam slušala album kako bi upamtila što više pjesama iako sam imala posla preko glave jer se bližio kraj stresnog ljetnog semestra i završetak tri godine faksa, takozvanog bakalara. Razlog konstantnog slušanja je taj što je njihov debut album „A Light For Attracting Attention“ izdan tek dva dana prije koncerta. The Smile čine mastermindovi Radioheada Jonny Greenwood i Thom Yorke te bubnjar Tom Skinner iz benda Sons of Kemet. “Ne mogu misliti o ničem drugom osim o prvom akordu na prvom koncertu u Hrvatskoj jer se tu, za mene, krije uzbuđenje“ napisao je Greenwood u newsletteru nekoliko tjedana prije početka turneje i objave albuma.
The Smile je nastao u prvom lockdownu 2020. godine kada su ova dvojica počela razmjenjivati glazbene ideje da bi s vremenom osnovali bend pokraj svog matičnog. Ime su posudili iz naslova pjesme britanskom pjesnika Teda Hughesa, a Yorke je pojasnio da se ne radi o iskrenom osmjehu već o „osmjehu osobe koja laže svaki dan“. Pjesma s kojom su se predstavili publici je „You Will Never Work In Television Again“ koja na trenutak podsjeća na Greenwoodove i Yorkeove glazbene početke ali ipak ima sofisticiranost glazbenika s tridesetogodišnjim stažom. Pjesma je politički motivirana što se dalo naslutiti iz objašnjenja za odabir naziva benda. Stihovi govore o „bunga bunga“ zabavama najdugovječnijeg talijanskom premijera Silvija Berlusconija na kojima su se žene seksualno iskorištavale i ucjenjivale, a politička elita ih je godinama pohodila u njegovim brojnim talijanskim vilama. Ostale pjesme s prvog albuma također imaju političku tematiku uklopljenu u zabrinutost za klimatske promijene i globalno zatopljenje. Yorke kroz groovy bas na „The Smoke“ mumlja As I die in the flames / As I set myself on fire, a na „The Same“ poziva na udruživanje stihovima People in the streets / Please, we all want the same.
Tog svibnja su se prve note pjesme Pana-Vision začule u Hali dok je Yorke svirao klavir okrenut leđima publici, Greenwood se nalazio na sredini pozornice s basom oko vrata i Skinner na bubnjevima s desne strane. Odmah na početku je postalo pakleno vruće i zagušljivo. Lica publike su se od znoja sjajila pod crveno-plavom rasvjetom dok su uživali u brzom ritmu „You Will Never Work In Television Again“ na ljepljivom podu od piva. U jednom trenutku su se raspali na pjesmi „Thin Thing“, ali su nakon nekoliko sekundi nastavili kao da se ništa nije dogodilo uz neizbježnu Yorkeovu psovku. Bez obzira na to što je The Smile bio odličan, prostor zagrebačke Halle je bio toliko zagušljiv da je mnoštvo ljudi trebalo izaći van. Nema osobe kojoj znoj nije izlazio iz svake pore tijela. Ovakva atmosfera podsjeća na priče o kultnom Kulušiću za vrijeme Novog vala. Bez obzira na podosta nehumane uvjete, publika je sa zadovoljstvom i pljeskom popratila prve note sporijih pjesama “Free In The Knowledge” i “Skirting On the Surface”.
Na koncertu The Smilea se ne može očekivati vizualni show niti oni na to ciljaju - sama pozornica i led ekran iza benda nije izgledao posebno atraktivno. Ono što se može očekivati su tri izvanredna glazbenika na djelu, koji uživaju u svakoj sekundi stvaranja žive glazbe. Osim toga, Greenwood i Yorke su izmjenjivali nekoliko instrumenata. Zbog tog je pozornica prepuna svakakvih glazbala pa se u tom moru nalazila harfa koja je Greenwoodu poslužila na pjesmi „A Hairdryer“. To nimalo ne iznenađuje s obzirom da je jednom prilikom izjavio da se obožava mučiti s instrumentima koje ne svira s tolikom sigurnošću kao električnu gitaru. Pravi užitak ga je bilo gledati dok svira ritmički teške dionice, poput one u numeri „Thin Thing“. Vrlo rijetko bi pogledao u publiku skrivajući se iza crnih gustih šiški. Yorke nakon skoro 30 godina i dalje predivno ispjevava falsete i mrmlja tekst. Ponekad bi promijenio pjevačku dionicu čime svirku uživo čini ljudskijom za razliku od studijski ispeglanog albuma. Na svoj prepoznatljivi način se prepuštao melodiji i ritmu mrdajući glavom i cijelim tijelom dok je svirao gitaru (od električne, akustične do basa), klavir i sintesajzer. Ipak, pravo iznenađenje ovog koncerta je bio Tom Skinner kojeg sam najbolje mogla vidjeti i relativno izbliza vidjeti njegov jazz stil sviranja bubnjeva.
U Puli će osim prvog albuma, svirati pjesme i sa zadnjeg „Wall Of Eyes“ koji je ugledao svjetlo dana početkom ove godine. Nešto je kraći od prvog uratka i zvukovno kohezivniji jer su počeli pronalaziti svog glazbeni jezik. Nije bitno što su sva trojica već dugo u glazbi i individualno jaki glazbenici, uvijek je potrebno vrijeme da se usklade misli, ideje i komunikacija. Ono što koncert u Puli izdvaja od onog u Zagrebu je što će se ovaj održati na otvorenom i što je kapacitet skoro tri puta manji. Isprva je The Smile trebao svirati u Areni koja je otprilike 4 puta veća od Malog rimskog kazališta ali nekih mjesec dana prije je promijenjena lokacija. Razlog se možebitno krije u cijeni karte od skoro 68 eura. Osim što sviraju pjesme s oba albuma, vrlo često ubace neobjavljene pjesme koje su napisali nekoliko dana prije pa ih tako testiraju. Na setlistu se smjestila “Just Eyes and Mouth” koju su napisali odmah na početku suradnje ali nije pronašla mjesto na niti jednom albumu. Kako bilo, sigurno će biti užitak gledati i slušati trojicu glazbenika koji i dalje uživaju na pozornici i stvaraju točno onakvu glazbu kakvu žele.
