UNDERLINED.’S EDIT. VOL. 9
Sve moje društvene mreže su preplavljenje promotivnim sadržajem za najveću filmsku nagradu, Oscar. Uživam u ovom razdoblju godine i rade se utapam u beskonačnu količinu intervjua svake vrste i YouTube videa Varietyja, The Hollywood Reportera i W Magazinea. Zbog tog je većina devetog edita filmski obojena. Ne smatram da sam cinephile jer neću pogledati svaki film koji se nalazi na programu ali volim otići u kino što može rezultirati tim da film odmah zaboravim ili da započne neumorno kopanje.
POOR THINGS SOUNDTRACK
Prvi film grčkog režisera Yorgosa Lanthimosa kojeg sam krenula gledati je “The Favourite” i nisam ga uspjela privest kraju. Zbog tog sam skeptično krenula u kino pogledati njegov zadnji film “Poor Things”. Za to su zaslužni Emma Stone i skladatelj glazbe Jerskin Fendrix. Prije odlaska me zanimalo tko je skladao glazbu i naletjela sam na nepoznato ime. Iz radoznalosti sam poslušala samo pjesmu “Bella” što me potaklo da ga pogledam. Znala sam osnovnu premisu filma da je Bella Baxter dijete zarobljeno u tijelu odrasle žene koja istražuje sebe i svijet. To je pjesma odlično zrcalila - zvuči kao da je dijete nasumično proizvodilo tonove. Kako se Bella mijenja i odrasta tako glazba prati nestajanje Belline dječje nevinosti. Fendrixu je ovo prvi filmski soundtrack i izgleda da već ima vrlo jasan glazbeni jezik. Ogromna je šteta što PR tim nije više pogurao Fendrixa u promociji filma ali ovo nije tipični Hollywoodski film i zbog toga su ga vjerojatno htjeli drugačije pozicionirati, a Stone je sama dovoljno jaka da ga može sama nositi.
KAKO FUNKCIONIRAJU ORGULJE?
Krajem prošle godine sam počela malo više čitati o orguljama. Taj instrument mi se uvijek činio nedodirljivim i promatrala sam ga s ogromnim strahopoštovanjem iz vrlo očitog razloga - ogroman je. U šetnji Šibenikom sam ušla u katedralu sv. Jakova u trenutku kada su naštimavali orgulje za božićni koncert. Bila sam impresionirana zvukovima koji su izlazili iz cijevi. Potaknuta tim, počela sam čitati o tehničkoj strani u želji da shvatim kako uopće funkcioniraju. Od malena mi je želja jednom sjesti i barem minutu stiskati gumbove, pritiskati tipke i pokušati proizvesti nekakav zvuk. Orguljašicu Annu Lapwood sam pronašla davno na Instagramu koja je zaslužna za približavanje orgulja potpunim laicima poput mene. U suradnji s Classic FM-om je snimila odličan video koji na zaista jednostavan način pojašnjava tehnikalije i što orguljaš treba imati na umu za vrijeme sviranja. Fasciniralo me što orgulje mogu oponašati druge instrumente i ljudski glas što prije nisam znala. Nevjerojatno mi je što se sviraju rukama i nogama i pri tome je potrebno razmišljati o otvaranju ili zatvaranju zatvarača kroz koje prolazi zrak. Sve ovo ih čini instrumentom s nebrojeno lica bez obzira na to što se najčešće čuje tek jedna strana.
DUNKIRK SOUNDTRACK
Filmska glazba može sliku podići na višu razinu ili se potpuno stopiti i poslužiti kao zvuk koji tek popunjava tišinu. Odlična filmska glazba naglašava sliku jer, ugrubo govoreći, film čini spoj slike i zvuka što znači da jedno drugo ili potkopava ili komplementira. Zbog tog, niti jedna komponenta ne bi trebala biti jača nego u konstantnom dijalogu. Nakon što sam pogledala film “Dunkirk” režisera Christophera Nolana 2017. godine, po izlasku iz kinodvorane sam krenula tražiti tko je skladao glazbu. Naišla sam na ime Hansa Zimmera i shvatila da ovaj film predstavlja upravo ovu dinamiku odnosa. Film prikazuje bitku u francuskom priobalnom gradu Dunkirk (franc. Dunkerque) za vrijeme Drugog svjetskog rata ali bez kap krvi. Na prvo gledanje sam bila zbunjena. Kasnije sam ga pogledala bistrog oka ali i dalje nisam mogla definirati što me toliko potreslo u glazbi. Nedavno sam naišla na ovaj video koji mi je nakon šest godina pružio odgovore. Cijeli film se stvara napetost koja se nikad ne razrješuje. Stalno titra i stvara se osjećaj da radnja sve vrijeme stoji na rubu litice, ali nikad ne padne jer je zapravo cijelo vrijeme na dnu. Zimmer je skladao glazbu koja se cijelo vrijeme obavija oko tumorne atmosfere i pružio jedan od najljepših soundtrackova.
SONGWRITTERS ROUNDTABLE
Kada se glazbenici pronađu za istim stolom onda se najbolje vidi po čemu su posebni i zašto zaslužuju svoje mjesto na sceni. The Hollywood Reporter je ususret nominacijama za Oscare okupio crème de la crème i to sve žene osim Jona Batistea: Billie Eilish, Cynthia Erivo, Dua Lipa, Julia Michaels i Olivia Rodrigo. Velika ega mogu biti prepreka za kvalitetan razgovor ali to nije niti približno slučaj u ovome. Osim što je zanimljivo čuti svačije iskustvo i pristup, najljepši dio je međusobno razumijevanje i podrška pogotovo kad žene prevladavaju. Iako je sve to dio stvaranja i održavanja imidža, u niti jednom trenutku se ne može osjetiti natjecateljski duh. Ono što je mnoge iznenadilo je da su se samo pjesme Eilish i Batiste našle na listi nominiranih za nagradu Akademije. Rijetko tko je očekivao, uključujući i mene, da će biti nominirana “I’m Just Ken”, a ne “Dance The Night” Due Lipe.
VINYL NIGHT REEL
Gramofon sam dobila prije skoro godinu dana ali ploče skupljam puno duže. Gotovo je svaki dan u funkciji pa me iznenadilo što ga neki ljudi poput ovog para toliko ne koriste ali mi je bilo predivno što su zbog toga osmislili večer za slušanje ploča.
Pjesma koja mi je na repeatu neko vrijeme…
Trio The Smile je prošlog petka izdao drugi album “Wall of Eyes” na kojem je dobar dio pjesama poznat publici. Razlog je taj što su na prvoj turneji svirali tad neobjavljene pjesme koje su završile na njihovom zadnjem uratku. Ipak, “Just Eyes and Mouth” nije završila na popisu niti jednog albuma iako su je odsvirali na svom prvom koncertu u svibnju 2021. godina na livestreamu Glastonburyja te je bila je protkana kroz setlistu turneje. Poznavajući funkcioniranje članova benda, vjerojatno će ju službeno objaviti kroz nekih 10 godina. The Smile si ne dopušta često biti ovako poletan i groovy ali kad to učine, učine kako treba. Ne znam kome bi pošlo za rukom slušati ovu pjesmu i ne micati cijelo tijelo, čas u ritmu Greenwoodove gitare, čas u ritmu Skinnerovih bubnjeva.
