UNDERLINED.’S EDIT. VOL. 10
Edit. je doživio svoje deseto izdanje! Ako me služi matematika, to znači da sam do sada podijelila 50 stvari vezanih za glazbu. Najbitniji i jedini kriterij ove rubrike je da bude iskrena. Sve podijeljene stvari su zrcalo svega što se nalazi po skoro stotinu nezatvorenih kartica na Safariju mog mobitela, povijesti gledanja na YouTubeu i spremljenih objava na Instagramu i Twitteru. U prijevodu, filtrirano prikazuje moje opsesije. Ono što je cilj svakog Edit.-a je da bude koliko-toliko raznolik tako da većina može pronaći nešto zanimljivo. U ovom desetom pokušavam održati to obećanje pa ponovno ima svega.
KAZALISTE REGIO
S vremenom sam počela razvijati interes i veliko poštovanje za arhitekturu. To se dogodilo usporedno s otkrivanjem klasične glazbe jer me fasciniraju koncertne dvorane i kazališta. Prostorija u kojoj se izvodi glazba je gotovo najvažniji instrument. Na pozornici može stajati najbolji orkestar ali ako prostorija ne zadovoljava uvijete za akustiku, sve pada u vodu. Crkve su još jedno mjesto s besprijekornom akustikom baš zato što su kroz povijest bile jedno od ključnih mjesta za razvoj i izvođenje glazbe. Zidovi dvorane ili kazališta su orkestru ono što su pojačalo i mikrofon elektroničkoj glazbi. Na fotografijama se nalazi kazalište Regio u talijanskom gradu Torinu. Isprva ga je osmislio arhitekt Benedetto Alfieri 1740. godine, ali je 1973. dobio novo lice. Dva talijanska arhitekta, Carlo Mollino i Marcello Zavelani Rossi su ga odijelili u novo ruho nakon što je u teatru 1936. buknuo požar. Kao što je vidljivo iz fotografija, cijeli parter je izveden monokromatski - caruje samo crvena boja što ovo prostor čini posebnim. Dvorana je obgrljena 31 ložom koje su poredane da izgledaju kao riblje ljuske, a strop krase klasteri dugih tankih prozirnih cijevi.
DOKUMENTARNI SERIJAL “STORY OF MUSIC”
Naš javni servis je ovu zimu imao pokušaj emisije o klasičnoj glazbi koja se zvala “Klasična glazba za svaki dan” (naglasak je na riječi pokušaj). Zato je britanski javni servis BBC je još prije 11 godina napravio odličnu emisiju o povijesti glazbe. Engleski skladatelj Howard Goodall kroz šest epizoda prepričava glazbenu povijest, od špilja pa sve do danas. Ono što mi se odmah svidjelo što se u uvodnoj špici čuje pjesma “Poker Face” Lady Gage u aranžmanu za orkestar. Iz toga mi je odmah bilo jasno da se klasična glazbe neće predstavljati kao superioran žanr što odmah znači da je pop glazba dno dna - slučaj je potpuno suprotan. Autor dokumentarnog serijala je rekao da voli pop glazbu isto koliko i klasičnu. Iako sam pogledala trećinu serijala, saznala sam puno novih informacija poput toga kako i kada se glazba počela zapisivati. Goodall ima dar da duge periode zna sažeti u nekoliko jasnih misli, a uz to je smiješan. Bit je da niti klasičnu glazbu niti sebe ne shvaća ozbiljno. Odabrala sam drugu epizodu jer Goodall obrađuje srednjovjekovnu glazbu koja mi je posebno zanimljiva jer je ljudski glas u centru. Uvijek govorim da je to najteži instrument za vježbanje i “održavanje” jer osjeti svaku promjenu. Ovo je odličan početak za nekog tko voli povijest i glazbu, ne zna ništa ili malo ali želi naučiti više na bezbolan način uz puno primjera. Također, svih šest epizoda su dostupne na YouTubeu.
SKLADBA “PIANO FOR CHILDREN”
Prije nekoliko dana mi je ova skladba Jonnyja Greenwooda iskočila na YouTubeu s obzirom na to da ne postoji na iTunesu. Očekivala sam da ću čuti nekakve tople melodije koje podsjećaju na uspavanku. Ne znam zašto sam se uopće dala navući na krivi trag kad se radi o njegovo radu koji se nikad ne poklapa sa stereotipnim pretpostavkama. Skladba je izvedena tako da se svira kao dijete koje još uvijek uči svirati i čitati note. “Namjera je da se vidi osobnost osobe koja svira komad. Sve je počelo s vrlo predvidljivim komadom glazbe i dijete ga je sviralo. Djeca kad znaju da će pogoditi akord, odsviraju ga jako i onda sljedeće tri minute pokušavaju shvatiti što i kako dalje”, rekao je u intervjuu za BBC. Točno tako zvuči i zabavno je čekati akord za kojeg otprilike znaš da će doći jer se prvih nekoliko minuta smjestilo na soundtrack filma Phantom Thread iz 2017. godine režisera Paula Thomasa Andersona. Zbog ovoga je komad je bolje gledati s konceptualne strane umjesto da ga se doslovno shvaća jer ne zvuči najmilije bez konteksta. Baš to volim kod njegove glazbe - stvara mi blagu neugodu dok ju prvi put slušam, tj. trebam pustiti ušima da se priviknu na nešto potpuno novo što je uvijek zabavno i uzbudljivo!
STUART HALL SPEAKING WORDS OF WISDOM
Jedan od mojih najdražih kulturalni teoretičara i sociologa je Stuart Hall. On je jedan od ljudi za koje se pitam kako je moguće da prolaze kroz dan dekodirajući toliko ljudi, događaja i pojava svugdje oko sebe. U ovom BBC-jevom arhivskom videu iz 1968. (godinu prije je bilo Summer of Love) godine govori o nečem što se danas podrazumijeva ali u 60-im godinama je bila novost. Glazba je napokon postala medij preko kojeg su mladi mogu izraziti svoje (mladenačke) osjećaje. Iako su svi osjećali vrlo slične osjećaje nakon slomljenog srca, to je ostajalo u privatnog sferi. Jačanjem pop glazbe u 60-ima je to prešlo iz privatne u javnu sferu. Najbolje od svega je što se mladi toga nisu sramili nego su koristili za stvaranje umjetnosti. Tako su dobili potvrdu da je sasvim ispravno osjećati što god osjećaju i da nisu sami bio to bijes, ljubav, zbunjenost. Preko glazbe su izgrađivali svoj identitet pronalazeći istomišljenike i konačno dopustili sebi biti mladi.
FOTOGRAFIJA ZA KRAJ
Gospodin je fotografiran u gradu Aleppu u Sirji, jednom od najstarijih gradova na svijetu. Čini mi se da je svaka riječ suvišna.
Pjesma koja mi je na repeatu neko vrijeme…
Ne sjećam se kad sam zadnji put imala ovoliku fiksaciju na hrvatsku pjesmu. Inače, uopće ne slušam domaću glazbu ali sam pjesmu “Tempo” otkrila dok sam gledala prijenos Večernjakove ruže gdje je glazbenica Miach osvojila nagradu za “Novo lice godine”. Otprije sam znala za nju zbog suradnje s reperom Gršom na pjesmama “Led” i “Fantazija” ali nikad nisam poslušala njezin rad van suradnji koje su na streaming platformama i YouTube dostigle milijune. Ako me nešto može odmah odbiti ili kupiti onda je to bass line, a “Tempo” me baš tu na prvu osvojio. Toliko puta sam ju poslušala u ta prva dva dana da mi je postala druga najslušanija pjesma prošlog mjeseca na iTunesu. Drago mi je da se na hrvatskoj glazbenoj sceni napokon pojavilo žensko lice koja donosi modernu produkciju, a Miach i producent Lockroom to odlično čine.
