UNDERLINED.’S EDIT. VOL. 4
Desert Island Discs: Cate Blanchett
“Desert Island Discs” je kultna BBC-jeva radijska emisija koja se emitira više od 70 godina. Gosti su razni, od političara, znanstvenika, glazbenika, glumaca, profesora. Osmišljena je tako da gosti biraju osam pjesama, knjigu i luksuznu stvar koje bi ponijeli sa sobom na pusti otok. Uz to, objašnjavaju zašto su baš tu pjesmu odabrali i koje uspomene i emociju vežu uz nju. Posebno mi se svidjela epizoda s glumicom Cate Blanchett koja je sposobna u sekundi priječi iz izrazito emotivnog stanja u histerično smiješno. Iznenadilo me kolika je obožavateljica klasične glazbe koja se nalazi na čak tri diska. Voditeljica Lauren Laverne vodi razgovor nenadmašno profesionalno i točno zna kako izvući emociju. Pjesme koje sam uvrstila na svoju playlistu “Desert Island Discs Discoveries” su “Lil’ Darlin’” i “Proof”.
clanak “Audrey Hepburn’s Favorite Song”
Nitko ne stvara ove netipične i neočekivane pieces kao The New Yorker kojeg obožavam. Ovaj sketchbook sam pronašla na Twitteru i odmah sam otvorila jer sam znala da se iza linka mora kriti nešto dobro kada se u istoj rečenici nalaze Paul Desmond i Audrey Hepburn. Nema smisla prepričavati sadržaj osim da se nalazi prelijepa priča dvoje ljudi koji se nikad nisu upoznali ali ih je itekako povezivala pjesma.
KNJIGA “OSTALO JE BUKA: SLUSANJE DVADESETOG STOLJECA”
Ime Alex Ross, autor ove knjige, stoji iza jednog od mojih najdražih tekstova u novinarstvu ikad! To je tekst kojem se često vraćam iz više razloga: stila pisanja, strukture i samog sadržaja. Kad sam saznala da je napisao knjigu, prije početka čitanja sam znala da će knjiga biti odlična što ekstremno rijetko radim - klonim se preuranjenog određivanja nečeg kao odličnog bez obzira koliko cijenim i volim prijašnji rad. Ross piše o klasičnoj glazbi prošlog stoljeća ali nije dosadno kako se čini na prvu. Ne treba se obožavati i razumjeti ovaj žanr glazbe da bi se knjiga mogla s užitkom pročitati za što sam i sama dokaz. Autor je čini pitkom tako da piše o anegdotama ali svako razdoblje glazbe smješta u društveno-politički okvir pa tako ima cijelo poglavlje “Fuga smrti” u kojem piše o glazbi u Hitlerovoj Njemačkoj. Tjedan dana knjigu nisam ispuštala iz ruku i čak sam zadnjih 70-ak stranica rastezala jer nisam htjela da završi. U mom slucaju, znak dobre knjige je kad se cita sa kemijskom u ruci, a ova je trazila i kratke biljeske po rubovima!
THE SMILE: TINY DESK CONCERT
Više se niti ne sjećam kako sam saznala za fantastični serijal zvan “Tiny Desk Concert” NPR-a. Glazbenici i glazbenice gostuju u uredu NPR-a (National Public Radio) u Washingtonu “za stolom” organizatora Boba Boilena. Publika su zaista zaposlenici, ne radi se o nikakvom studiju te su koncerti osmišljeni tako da se sviraju ogoljenije verzije pjesama. Početkom siječnja je napokon izašao koncert The Smilea, tria kojeg čini Tom Skinner, te dvije petine Radioheada, Jonny Greenwood i Thom Yorke. U svibnju 2022. su izdali svoj prvi album “A Light For Attracting Attention” i započeli europsku turneju upravo u Zagrebu. Za “Tiny Desk” koncert su izabrali tri pjesme: “Pana-Vision”, “The Smoke” i “Skrting On the Surface”. Iako su odsvirali i “You Will Never Work In Television Again”, nije završila na finalnoj verziji. Posebno je predivan kraj zadnje numere što mi je najdraži dio ovog mini koncerta.
osjecaji koje mogu pruziti samo KonceRTI
Ne znam koliko puta sam sa sestrom razglabala koliko nam koncerti znače i koliko smo puta ponovile rečenicu “Ajme kako mi triba jedan dobar koncert da napunim baterije!”. Moje najdraže mjesto za koncerte je tvrđava svetog Mihovila u Šibeniku i tamo sam bila na nekim od svojih najdražih koncerata - prvi koji mi momentalno pada na pamet je Vlatko Stefanovski kojeg sam gledala 2020. godine. Apropos The Smilea, njihov koncert u svibnju prošle godine je zadnji na kojem sam bila. Prošla sam doslovno sedam mora i sedam gora da dođem do karte i itekako se isplatilo. U mom slučaju, pokazatelj odličnog koncerta je “post-koncert depresija” kako se volim sprdati sa sobom - narednih nekoliko tjedana jaučem kako hoću opet i slušam pjesme s koncerta do iznemoglosti. Ali iznad svega je osjećaj da se na tih sat i pol - dva nalaziš na potpuno istoj frekvenciji s ostalim ljudima u prostoriji, da vam oči zasjaje na iste trenutke, da u oduševljenju plješćete u isto vrijeme. Nema boljeg osjećaja od onog kad izlazim s koncerta dok me puca toliki adrenalin da bi zemlju mogla prošetati uzduž i poprijeko sto puta.
Pjesma koja mi je na repeatu neko vrijeme…
Imam soft spot za ovakve pjesme iz sredine šezdesetih koje samo na prvu zvuče kao optimizam i naivnost zamotani u tipičnu melodičnost tog desetljeća. Ne znam je li korištena u filmu, al dok sam ju slušala samo mi se pojavila misao da ima tu kinematografsku crtu, dramaturgiju. Također ima klasičnu dreamy sekciju gudača što je neizostavno u pjesmama ovog razdoblja i jedan od razloga zašto ih obožavam.