ZNAS LI PEKIJA KADA SPOMENE SE DRNIS?

Nije novost da je hrvatska glazbena scena napokon dobila nova lica. Na radiju se mogu čuti novi mladi glazbenici sa svježim zvukom, a ne samo hitovi stari više od 30 godina. Pune Tvornicu kulture, Boćarski dom i Dom sportova, a na streaming platformama lako dođu to milijuna. Jedno od tih lica mlade scene je Peki. Njegova priča zvuči jednostavno. Iz malog grada Drniša u dalmatinskoj Zagori je došao na fakultet u Zagreb. Prije toga se bavio glazbom, ali nije mislio da će se pretvoriti u nešto ozbiljnije. Odrastao je odlazeći u glazbenu školu, brat je završio glazbenu akademiju u Zagrebu, a otac je član lokalnog benda. Kada je došao u Metropolu, shvatio da se kuha ipak nešto ozbiljnije. 

Odlazak iz Drniša u Zagreb je bio ključan dio shvaćanja i rastavljanja njegovog identiteta. To je ono što ga izdvaja od drugih.  Peki u pjesmama često ističe odakle je. U “Anđeli i Demoni” na deluxe verziji albuma Fortuna pjeva: Sad kažu "Znaš li Pekija?" kad spomene se Drniš / Vratit ću se doma, svima reći da smo prvi, a u “Antisocijalan” u mislima putuje samo pravo do doma. Njegov rodni kraj je postao neisključiv dio brandinga. Slušajući njegove stihove, stječe se dojam kao da niti pod koju cijenu ne želi zaboraviti odakle je i dopustiti da ga pokvari i zgazi veliki grad. Ta tematika se provlači kroz cijelu već spomenutu pjesmu “Anđeli i Demoni” u kojoj pjeva: Ne’am ni dva’est-svi, već jednom dotaka sam rub / Anđeli i demoni vode me na dalek put. 

Album Fortuna. Artwork by @blck.xcvi i @hrapavastr.

Ovakvo stanje uma podsjeća na Kovačićevog Ivicu Kičmanovića iz romana hrvatskog realizma “U registraturi.” Osim te stalno borbe između neiskvarene Zagore i velikog grada punog zamki, Peki ovakvim stihovima stalno šalje poruku malog iz Drniša, kao Jenny from the block. Želi iskomunicirati da je njegov put bio drugačiji od ostalih i da neće zaboraviti odakle dolazi. Ističe da je unatoč maloj sredini uspio doći do vrha. Ono što ga je eventualno moglo ograničiti je iskoristio kao svoju prednost. To je jasno iz stihova “Mangio Pasta”, dueta s Gršom: Drniš-Trilj connect / Na nozi triple black / Status predsjednika, živimo ko ikone / Živimo lagano, ne virujemo nikome / Malo ste se stisli jer sad pakiramo hitove. Također se ističe upotreba dijalekta i slenga iz čega se iščitava potreba za autentičnošću. Profesor David Morley u “Home Territory” piše da “oni koji su napustili mjesto često ulažu velike napore kako bi zadržali emocionalnu povezanost s domom koji su ostavili. Ponekad sama odsutnost funkcionira kao znak ili simbol temeljnog osjećaja pripadnosti koji nadmašuje puku fizičku prisutnost.” Treba napomenuti da Morley piše u kontekstu migranata koji su napustili svoju rodnu zemlju, a to nije slučaj s Pekijem. On se tek unutar zemlje preselio iz jednog u drugi grad. Ipak, ovaj glazbenik svoju Zagoru opisuju kao svoju rodnu zemlju iz koje je otišao radi snažne povezanosti. 

“Ganga i Rera” je vrhunac njegovog hommagea rodnom kraju. Ta pjesma su njegovi “Penny Lane”, “Strawberry Fields Forever”, “Hometown Glory.”  Nastala je u suradnji s glazbenikom Vojko V i počinje stihovima U meni Zagora, stojim na Dinari. Peki ovime doslovno objašnjava gdje se fizički nalazi, ali ključan dio se nalazi u prvom dijelu stiha - on se identificira sa Zagorom. Također, ima potrebu naglasiti oba pripadanja, geografsko i emocionalno, podcrtava ga. Upravo Vojko V mu je rekao da pusti da Drniš izađe iz njega. Snimljen je i video spot u režiji Luke Matkovića i Ane Cindrić. Više izgleda kao video spot u formi dokumentarca. Peki nije obuven u cipele nego u čarape i šlape, a nalazi se ispred stada ovaca dok na sebi ima majicu natpisa “100% VLAJ.” Vojko V i Peki su se u stihovima poigrali sa svim predrasudama o Zagori - familija u Njemačkoj koja nakon trideset godina života ne zna jezik, familijarni spor oko livade, odlazak na žalovanje u Knin u maskiranom džiletu, udaja u susjednom selu. Oni su ih svjesni i iznose ih na tragikomičan način. U toj iskrenosti i autentičnosti područja s kojeg dolaze se krije privlačnost te pjesme. Peki i Vojko Zagoru dižu na pijedestal, ali ne bježe od surove stvarnosti tog okruženja. 

Nije Peki jedini čije pjesme opjevavaju rodni kraj. Arsen Dedić je više navrata kroz stihove isprepleo rodni Šibenik od adrese rodne kuće do majčine hrane. Čak je za Gabi Novak napisao “Šibensku nevistu.” Grad južnije od Šibenika je nadaleko poznat po pjesmi Dine Dvornika “Ništa kontra Splita” iz 2001. Prva Oliverova pjesma “Picaferaj” pjesnika Zdenka Runjića spominje Križevu kalu u splitskoj Varoši. Kasnije je u pjesama poput “Splite Moj” i “Ispod Sunca Zlatnoga” opisivao privrženost. Isto tako je o Zagrebu napisano više desetaka pjesama poput “Golubovi” Ive Robića te “Zagreb je najljepši grad” Drage Diklića. Ne smiju se zaboraviti i Dječaci koji pak nisu pisali ljubavna pisma Splitu već bili kroničari bez rozih naočala. 

S obzirom na ogroman uspjeh, Peki se nedavno pojavio na glazbenoj sceni. Počeo je nastupati po zagrebačkim pozornicama, a prva značajna je bila “Drito iz Boćarskog.” Prvu pjesmu je izdao 2022. naslova “Antisocijalan” te godinu dana nakon i prvi EP Druga strana lica. Nakon toga je uslijedio još jedan EP prije sada već poznate i hvaljene Fortune. Ta kraća kolekcija pjesama D33 je djelo Pekija i Bore Balboe. Ploču su nazvali po cesti u Šibensko-kninskoj županiji koja spaja njihova rodna mjesta - Drniš i Šibenik, preciznije Brodaricu. Ujac i netjak, kako se od milja nazivaju, pjevaju ‘03, ‘93, 33 je naša strada. Prva dva broja označavaju njihove godine rođenja, a zadnja broj ceste. 

Kako bi se bolje shvatila Pekijeva gotovo opsesivna potreba za naglašavanjem svojih korijena, nije na odmet provozat se ovom kratkom rutom. Vožnja od Šibenika do Drniša traje nekih pola sata. Još je bolje proći preko Bilica, općine između ova dva grada, te zaobići penjanje na autocestu. To nije nikakva glamurozna vožnja širokim cestama kao po njemačkom Autobahnu po kojem je Kraftwerk nazvao album iz 1974. Na horizontu se izmjenjuju ledine i uzvisine. Nerijetko se nadziru razrušene kuće koje nisu dočekale obnovu od 90-ih godina prošlog stoljeća. Nemoguće je prijeći iti 300 metara, a da se ne vidi žuta tabla s prezimenom., tj. imenom sela određene familije.

Mirisi, zvukovi, krajolici ovog kraja se osjete u Pekijevim pjesmama. Ovakva sredina je u njemu stvorila motivaciju jer je svaki uspjeh muka. Vrlo je jasan da neće stati dok ne dobije sve što je naumio jer u njemu je Zagora.