NOSTALGIJA GLAZBE IZ AUTOMOBILA
Photography via Pinterest.
Kao djeca, prvo mjesto gdje se susretnemo s glazbom je kuća u kojoj odrastamo, naš dom. To može biti glazba s radija, specifična glazba koju roditelji puštaju ili čak glazba iz crtanih filmova. Bebama i maloj djeci se pjevaju vesele pjesmice, djeca se smiju, plešu i plješću na njih. U nekim domovima su roditelj konzervativniji pa se sluša točno određeni žanr jer se vjeruje da je taj „najkvalitetniji“ ali postoje i oni gdje vlada šarenilo.
Kada djeca dođu u teen godine, počnu razvijati vlastiti glazbeni izričaj i razvijaju duboki otpor prema svemu što stariji vole i preferiraju, pa tako i glazbu koju slušaju. U tom razdoblju vrlo često nastupa duboko nerazumijevanje suprotnih strana: tinejdžeri guraju svoj film i nitko ih ne razumije i čak ne žele da ih roditelji razumiju dok oni s druge strane i ne razumiju što se događa i puno puta ne pokušavaju sagledati situaciju iz tinejdžerske perspektive. Stoga se njihova ne više toliko mala djeca zatvaraju u sobu i glasno na slušalicama ili na zvučnicima utapaju sve emocije koje tada osjećaju razmišljajući da je to točno ono što najbolje rezonira s njima u tom mentalnom stanju.
Sve između crtića koje smo gledali kao jako mali i bunta kojeg smo razvili na početku puberteta, nalazi se cijelo posebno razdoblje glazbenog sazrijevanja koje je formativno. U tom razdoblju još uvijek nemamo razvijen ukus, ali smo itekako svjesniji postojanja glazbe nego kada smo zabuljeno gledali u Pepeljugu koja sadrži glazbene numere ali ih doživljavamo kao dio cjeline, a ne promatramo kao odvojeni dio. Ne znamo što su žanrovi, je li glazba koju čujemo „dobra“ ili „loša“ – slušamo oslobođeni svih predrasuda i mišljenja koje kasnije počnu utjecati na naše formiranje mišljenja.
Upravo u tom razdoblju, glazba kojoj smo bili izloženi veliki je dio sazrijevanja i odrastanja. Kada glazba svira po kući, dođe više ako pozadinska buka što znači da ne obraćamo toliko pažnje. Glazbu koju su nam roditelji kao malima puštali u automobilu budi nevjerojatnu nostalgiju i ključna je. Više-manje svi možemo nabrojati nekoliko pjesma i albume koji su se puštali do razine preskakanja CD-a ili izlizane kazete. Često se u razgovorima spomene što se slušalo u autu jer nam baš ona budi sjećanja. To je glazba koja će nam vječno na ovaj ili onaj način biti u ušima i protkana u sjećanju. U automobilu smo skoncentrirani samo na ono što čujemo i ne skačemo s kauča na kauč dok se igramo, ne pišemo dosadan sastav na temu početka školske godine, ne sjedimo mrzovoljno za stolom dok na silu moramo pojest zadnji zalogaj najmržeg ručka. U autu sjedimo kraj prozora i u nama se upali podsvijest i na drugačiji način čujemo melodiju koja se širi iz zvučnika bez obzira na to što smo bili mali i nismo znali ništa. Tada, glazba suptilno počinje oblikovati naš identitet iako možda tu glazbu ne slušamo kada smo napokon izgradili svoju glazbenu medijateku. U sekundi nas pjesma koju smo tada slušali može transportirati u razdoblje kada nas je mama vozila u vrtić i lupkala dlanom od timun u ritmu pjesme, kada smo iz sve glave pjevali vozeći se iz škole petkom, kada nam je držala prodike jer nismo napisali domaći rad ili nam je određena pjesma specifičan događaj urezala u pamćenje i svaki put kada ju čujemo, sjetimo ga se.
Dok pišem ovaj tekst, u pozadini mi svira Laura Pausini i njezina „E ritorno da te“. Momentalno me vrati u 2005. godinu, vožnje u maminom crvenom Puntu i sjeti me kako se brat i ja jedino tad nismo pripetavali – dok je svirao njezin album.
