LJUBAVNO PISMO ZVUKOVIMA JUGA

Dok sam nedavno ležala na moru na Kapriju, neprestano sam razmišljala o glazbi i šta mi znači. Ne na način koliko sam emocionalno vezana, već šta smatram glazbom. Hrvatska enciklopedija ju definira kao umjetnost kombiniranja zvukova prema pravilima. Na sam spomen zvuka, um odma krene razmišljati o pismama. Instinktivno sam počela sastavljati playlistu koja me podsjeća na ove dane. Međutim, shvatila sam da se moj soundtrack lita sastoji od svega samo ne od glazbe u tradicionalnom smislu te riči. 

Američki skladatelj John Cage je glavni krivac za korijen ove misli. Reka je da nigdi ne bi bia sritniji nego u svom stanu na Šestoj aveniji di ga “neprestano iznenađuju zvukovi” (Ross, 2022: 348). Dokazao je to više puta, a najpopularniji primjeri su Living Room Music te 4’33”. U prvom djelu, glazbenici na pozornici stvaraju glazbu nasumičnim predmetima koji se, kako ime sugerira, mogu pronaći u kući. Drugi spomenuti komad je nešto radikalniji. Sastoji se samo od glazbenih pauza, a premijerno je izveden u šumi. Ideja je bila da slušatelj u četiri minute i trideset tri sekunde sluša zvukove koji ga okružuju - šum vjetra, kapljice kiše, udisanje i izdisanje ljudi, dizanje sa stolice. „Mislili su da je tišina zato što nisu znali kako slušati. Bilo je prepuno nenadanih zvukova“, objasnio je Cage. Američki autor i glazbeni kritičar The New Yorkera Alex Ross je esej o Cageu naslovio “Kraj Tišine.” Ovim kontroverznim djelom je skladatelj zauvijek promijenio poimanje glazbe i što ona jest i što može biti. 

Na ovom tragu sam bila na plaži na Kapriju. Cage me naučia kako slušati tišinu. Tako sam čula udaranje valova u ciment rive, glas diteta i njegovog oca koji ga uči plivati i ohrabruje ga govoreći mu da ga “strah ne smije obuzeti, jer tako ništa neće napravit u životu”, isplovljavanje katamarana u podne, udaranje nogica malene susjede Brune koja trči s rive da bi hrabro skočila u more i dozivanje njezine mame da se dođe namazat kremom da ne izgori. Ipak, definirajući zvuk lita su mi cvrčci. Dođu mi kao Proustu njegov kolačić madeleine i čaj od lipe - vrate me djetinjstvo. Ka dosta dice s mora, imam složen odnos s ovim godišnjim dobom.  Dok nisam došla u tinejdžerske godine, bilo mi je predivno, ali kako kaže Mladen u pismi “Nostalgična” - ditetu sve je sjajno. Nešto kasnije mi je lito postalo sinonim za nemir, potplaćenost, podvojenost, nepripadanje, nervozu, sve suprotno od vrimena kad se sve parilo puno lipše. 

Moja lita u djetinjstvu nisu bila ništa posebnija od prosječnog lita dalmatinskog diteta. Red kupanja, red domaće spize, popodnevna banjada, bicikla i eventualno vatale i žmirale prije spavanja uz pokoju partiju Čovječe ne ljuti se. Naša lita su bila sasvim prosječna, al to je njihova draž. Dane do kraja škole sam nestrpljivo odbrojavala, a mater bi već zadnji tjedan škole počela pakirat stvari za - kako mi to kažemo - seobu naroda. Iako sam rođena u Šibeniku, liti Šibenika vidila nisan. Zadnje školsko zvono bi se oglasilo i sili bi u crvenog Punta. Tamo bi bili sve do početka nove školske godine. Kuća na Srimi je bila naša litnja rezidencija. Imala sam svoja takozvana Call Me By Your Name lita. Ništa nije bia zadatak - osim čitanja i neodlaženja na sunce u nerazumne ure - i bilo je dovoljno samo postojat. Srima je bila naše dolce far niente utočište. Stol je uvik bia ispunjen najlipšom friškom spizom i niko do dana današnjeg ne zna ispeč ribu bolje od moje babe. 

Pošto je Srima apartmansko naselje, to je prava džungla raznoraznih zvukova. Dica i roditelji na pripunoj plaži deru na raznim jezicima, većinom na češkom, slovenskom, slovačkom, poljskom i njemačkom. Čovik koji prodaje kuvani kukuruz, neprestano se dere “Kukurica Mais, Kukurica Mais” dok jadan priznojen i crven nosi kutiju punu vruće vode i klipova. Da se njegov glas bolje probije kroz tu graju, šef mu je s vrimenom nabavia i trubicu. Naše oduševljenje tim poslovnim potezom je bilo neizmjerno. Ne triban nit govorit da niko od nas nikad nije primirisa tom kukuruzu, jer je moja mater tvrdila da ona može “nakuvat cilu kužinu kukuruza za te novce.” Auti cilo vrime prolaze prema Vodicama, a kako je cesta jednosmjerna, uvik bi se naša neko ko ne zna čitat znakove. “Sigurno se vako voziš i u Njemačkoj”, redovito bi neko bacia komentar uz niz beštimi. Tada bi se zrakom probia zvuk trube uz strastveno mavanje rukama i deranje kroz prozor. Na tom istom parkingu bi se paralelno radnik “Gradskog parkinga Vodice” raspravlja rukama i nogama s turistom kojem nikako ne dolazi iz guzice u glavu zašto mu je zalipia kaznu na šoferšajbu. 

Ranojutarnji tanki san bi mi prekinili smećari koji su lupali ka da je podne. Nakon njih bi s prvog kata čula babu i didu i njihovu jutarnju čakulu na teraci dok piju bilu kavu s nekoliko feta domaćeg baškota. U toj kući se nikad ništa nije bacalo, baba to ne dopušta, pa je tako svaki stari komad kruva sačuvan za baškot. Nije odrasla u izobilju već ka siromašno dite iz Crn’ce pa je na vlastitoj koži osjetila šta znači ić leć gladna. Do dana današnjeg joj nije problem ništa poist, pa se tako redovito naide naših ‘otpadaka’ od ribe jer mi, kako ona kaže, smo ka vlaji koji nemaju pojma kako se ide riba. Tako bi baba i dida polagano ujutro pričali uz tiho pojačani radio i stanicu na 106.4 megaherca ilitiga radio ‘Ritam.’ Upravo taj radio je kriv za sve moje rupe u znanju glazbe - kojih ima sramotno puno -  jer više od 20 godina puštaju istih 50 pisama. 

Svako jutro, bez iznimke bi s bratom i rođacima išla na more. Imali smo luksuz da nam je bilo isprid kuće. Spustili bi se pet koraka i čekala bi nas moja mater. Ona je već davnih dana prije svih turista zauzela svoje misto na rivi. Skakali smo u more i s vrimena na vrime bi se zaderali u njezinom smjeru da pogleda naše akrobacije. To zasigurno nismo radili često jer je ona mater koja neće na svaki potez svoje dice nizat hvalospjeve. Sunčala se, čitala svoje litnje štivo ispod velikog šešira i ponekad pogledala naše skokove, al kada bi prišli liniju njezinog mira, dala bi nam do znanja. Jedini moment kad bi digla glavu je za okrenit se s leđa na drob, a nezaobilazni korak je bia stavljanje debelog sloja Collistarove marmelade za tamnjenje. Jel nas to vriđalo? Niti malo. Znali smo da je to vrime rezervirano samo za nju, a i nama je bilo dovoljno dobro samima. 

Apsolutna svetinja svakog mediteranskog litnjeg dana je vrime iza ručka kada se “ubije oko.” Niko od nas nije smia niti pomišljati na popodnevno kupanje prije čet’ri ipo. Uz to, brat i ja smo imali zadatak pročitat barem jednu knjigu za vrime praznika. Taj prisilni odmor mi je bila najveća pokora. U ovo doba dana je u kući vlada tišina. Više se nije čuja “Radio Ritam” jer je nepisano pravilo bilo da se gasi nakon ručka. Dok bi se na krevetu probijala kroz stranice neke dosadne knjige, s prozora bi se čuli razni zvukovi. Za razliku od moje kuće, dol je bila prava kakofonija. Nerijetko je prolazia kamion sa sladoledom te bi se do sobe čula reklama, a ako je puva vitar, razumila bi svaku rič. Uvik sam bila pomalo ljubomorna na dicu koja su u to doba bila na moru jer su mogla lizat baš taj sladoled. Uvik sam ga tila probat, al nikad nije prolazia u uru kad sam se kupala. Ali, poznavajući logiku matere za kukuruze, bilo bi mi isto da sam i bila dol.

Ubrzo nakon tog kamiona, doša bi red na onaj sa starim željezom. “Skupaljmo staro željezo, staro željezo skupljamo” govoria je glas kroz najnekvalitetniji zvučnik ikad. Rijetko, ali nekad bi kapitulirala, pa bi i ja “ubila oko.” To bi uspila kad bi čula zvuk stare brodice, tj. pente koja je isprekidanim ritmom turala brod po valovima. Ako bi se zvuk stare Tomos pente spojia s krikovima galebova, vrlo lako bi utonila u san. 

Lita mi više ne izgledaju ovako. Tri miseca odmora su zaminila dva tjedna godišnjeg. Dolce far niente utočište na Srimi je zaminia mali stan u Metropoli u kojem barem dva puta tjedno skuvam dva kukuruza. Ono šta mi na zagrebačkom asfaltu najviše fali je zvuk cvrčaka. Priživi se i bez spize i bez banjade, ali taj umirujući zvuk ništa ne može nadomistit. Ponekad dok vikendom tonem u popodnevni san, zamišljam da ih čujem. Tad je san najmirniji.

Korištena literatura:

- Ross, Alex (2022) Slušaj ovo. Školska knjiga.