FILMSKA GLAZBA JONNYJA GREENWOODA
Prepoznatljive crne šiške kao zavjese. Električna gitara. Pogrbljena leđa.
Godine 1993. kada se Jonny Greenwood pojavio na glazbenoj sceni u bendu Radiohead s pjesmom „Creep“, malotko je mogao zamisliti da će dva desetljeća kasnije biti jedan od najhvaljenijih filmskih skladatelja. U zadnjih 19 godina skladao je glazbu za devet filmova, a neki njegovi soundtrackovi su proglašeni kao jedni od najboljih.
Za razumijevanje Greenwoodova zvuka, neophodno je u priču uključiti poljskog skladatelja Krzysztofa Penderckija. U njegovom radu prisutan je ogroman Pendereckijev utjecaj, pogotovo skladbe Polymorphia iz 1961. godine. Neka od glavnih obilježja zvuka ovog poljskog skladatelja je korištenje gudačkih instrumenata na nekonvencionalni način koji tvore takozvani „zid bijele buke“ (kada više gudala koristi isti pritisak na žicama tvoreći istu notu što zahtjeva ogromnu mirnoću ruke), lupanje gudala po žicama koje je prekriveno posebnom tkaninom u svrhu stvaranja agresivnijeg zvuka i glissando (tehnika sviranja koja se na gudačkih instrumentima postiže klizanjem prsta po žici, na klavijaturama brzim povlačenjem prstiju po tipkama). Greenwood se u prvom samostalnom radu „Popcorn Superhet Receiver“ s orkestrom BBC-a izravno referirao na poljskog skladatelja kao inspiraciju: „Ovo je prilika da ostvarim dugo željenu ambiciju da nešto napišem koristeći velike, mikrotonalne gungule u stilu Pendereckija.“
Dva umjetnika su se 2012. udružila kada je Greenwood skladao komad „48 Responses to Polymorphia“ kao direktan odgovor na Pendereckijev rad. „Bio sam nekoliko tjedana na fakultetu prije nego što je Radiohead potpisao ugovor i otišao na turneju. Bio sam sretnik, u ruke mi je došao Pendereckijev komad i profesor nam je pustio Polymorphiu. Bio sam uzbuđen, nisam znao da je bilo dopušteno raditi tako nešto i da možeš biti toliko slobodan.“ kazao je. Objasnio je svoje viđenje njegove glazbe koje se uvelike razlikuje od mišljenja drugih: „Kad je pustiš nekim ljudima, opišu ju kao glazbu za horor filmove i nije tako. Teško je za objasniti kako je skladba puno tiša, mekša, čudnija i kompliciranija.“ Na premijeri skladbe „48 Responses to Polymorphia“ u Poljskoj, Penderecki je za Greenwooda rekao kako nije očekivao da će upoznati „nekoga iz pop glazbe tko je zaista normalna osoba. Odijeva se normalno ima dignitet i jako lijepe manire.“
Radiohead kao poCETAK stvaranja Greenwoodovskog zvuka
Zvuk Greenwoodove filmske glazbe može se čuti i prije nego što ju je počeo samostalno skladati – u diskografiji Radioheada. Gotovo svaki album ima jednu pjesmu koja je ogledalo njegove opčinjenosti klasičnom glazbom. U jednom intervjuu se prisjeća kako je sve počelo na drugom albumu „The Bends“. „Imao sam zaista male ideje za gudače zato što smo imali čelista i violinista. Sjećam da sam pisao jednostavne ideje za njih i bili su i više nego ljubazni.“ prisjetio se glazbenih sessiona benda u studiju za vrijeme 1994.
U pjesmi „Climbing Up The Walls“ s albuma “OK Computer”, Greenwood pod utjecajem Penedereckija koristi glissando, distorziranu gitaru i vokal. Možda najljepši hommage je „How To Disappear Completely“ s kultnog “Kid A” koju je frontman Thom Yorke opisao kao „najljepšu stvar koju smo ikad napravili“. „Burn The Witch“ s posljednjeg studijskog albuma “A Moon Shaped Pool” u fokusu ima gudačku sekciju, a zanimljivo je da su glazbenici umjesto gudala koristili trzalice zbog stvaranja zvuka snažnog udaranja. Ovo su samo neki od očitih primjera gdje Greenwood koristi gudačke instrumente, gitaru, efekte za glas, ondes Martenot (elektronički instrument nalik na klavijature koji može proizvesti zvuk sličan terminu uz pomicanje prstena po žici, a skladatelj Oliver Messiaen, koji je također utjecao na Greenwoodovo stvaralaštvo, je bio poznat po njegovom čestom korištenju u svom radu.)
“PREDIVNI PRIKAZ DVIJE JEDNOSTAVNE STVARI”
Greenwood je svoju prvu filmsku glazbu snimio za dokumentarni film o ljudskom životu „Bodysong.“ iz 2003. godine koji je nagrađen prestižnom BAFTA-om. Američki režiser i njegov budući suradnik Paul Thomas Anderson je za film rekao da je „predivni prikaz dvije jednostavne stvari kojima se film treba baviti: slika i glazba.“
Jedan od najprepoznatljivijih Greenwoodovih radova je svakako glazba za film Thomasa Andersona „There Will Be Blood“ iz 2007. To je bila prva njihova suradnja, a režiser je saznao za njegov rad mimo benda preko skladbe „Popcorn Superhet Receiver“. „Sve se dogodilo tako što je Paul Thomas Anderson dobio isječak rane snimke ove klasične skladbe koju sam napisao za BBC. Napisao mi je: 'Mogu li ovo iskoristiti za film i hoćeš li mi još toga napisati?'“ ispričao je kako je suradnja započela. Kritičar američkog Rolling Stonea Peter Travers je napisao da je „revolucionaran“ i da je „zvučna eksplozija koja nanovo otkriva što filmska glazba može biti.“ Ispostavilo se da odlično funkcioniraju kao duo pa su zato nastavili surađivati na svim budućim Andersonovim filmovima - , „The Master“, „Inherent Vice“ „Phantom Thread“, i najnoviji „Licorice Pizza“.
Priznati skladatelj filmske glazbe, Hans Zimmer je rekao da je soundtrack „There Will Be Blood“ njegov najdraži iz 2007. godine i opisao ga kao „neopterećeno, ludo predivan“. Kasnije je kazao da je Greenwood njegov najdraži filmski skladatelj, a 2017. su njih dvojica i Thom Yorke pjesmu “Bloom” Radioheada prilagodili za britanski dokumentarni serijal Plavi Planet II.
Prošle godine je skladao glazbu za čak tri filma: već spomenuti „Licorice Pizza“, „Spencer“ i Netflixov film „The Power Of The Dog“ za kojeg je bio nominiran za Oscara za najbolju originalnu glazbu (Hans Zimmer je drugi put osvojio nagradu za film „Dune“). Za „Licorice Pizza“ je napisao samo jednu skladbu jer se soundtrack temeljio na pjesmama iz 70-ih godina zbog mjesta i vremena radnje filma. Film „Spencer“ prati psihološko stanje Diane za vrijeme božićnih blagdana 1991. godine, a Greenwood je inspiraciju pronašao u jazzu i baroknoj glazbi. „Ideja je bila da barokni orkestar svira u tom stilu, ali smo u jednom trenutku glazbenike zamijenili s jazz sviračima. Tako smo imali jazz orguljaša koji svira barokne orgulje i isto ide s trubom i bubnjarem, sve dok nije nastala jazz grupa.“ Time je želio postići kontrast između uštogljenije barokne glazbe i jazza koji je potpuno slobodan – izravan odgovor na različite karaktere kraljevske obitelji i Diane. Zanimljiv je podatak da je za „The Power Of The Dog“ sam nasnimavao violončela i viole jer je bio u procesu pisanja za vrijeme pandemije. „Sastoji se od osamdeset violina i viola. Sve sam napravio sam, kao luđak. Tada je u studijima u Londonu bio moguć maksimum od osam ili 12 ljudi.“
Greenwoodov avangardni pristup filmskoj glazbi mijenja ustaljeni zvuk na koji su svi, od kritičara do publike, naviknuli. Ponekad napadnim, agresivnim, potpuno neočekivanim potezima podsjeća da bi se filmska glazba trebala ponašati kao lik u filmu, a ne pozadinski šum koji popunjava tišinu, da ne bi trebala ušuškati gledatelja, nego ga dobro prodrmati.
