Unutarnje dvorište novootvorenog bara Drito na Savskoj puno je do zadnjeg stola. Ugodan žamor podebljan je stranom i domaćom glazbom koja dopire iz velikog zvučnika kod šanka. “Želiš li da se popnemo do studija ili da ovdje ostanemo?”, pita me Bore Balboa dok sjedi s yem. ekipom. Drito je oduvijek bio dnevni boravak yemovcima, ali sada im je bliže nego ikad – nakon selidbe na novu lokaciju, nalazi se doslovno ispod studija.

Odluka je pala na odlazak u studio, prostor iz kojeg izlaze neke od najslušanijih pjesama u Hrvatskoj. Zvone Pušić, prvi čovjek yem.-a, zasigurno je jedna od osoba koje su pridonijele tome da se hrvatska glazba vrati mladima u mainstream. Ovaj industrijski inženjer, alumnus Geodetskog fakulteta u Zagrebu, imao je ideju osnovati agenciju koja će u potpunosti brinuti o svojim glazbenicima. Ako se zbroje prodane karte i brojevi preslušavanja na streaming servisima, može se tvrditi da mu je uspjelo.

“Tu imamo stol za stolni tenis, ovdje je Lockroomov studio, a mi idemo gore”, govori Bore dok se penjemo do potkrovlja. Cijeli prostor nepogrešivo je u skladu s yem. brendom. Iznad radijatora zalijepljena je naljepnica griyem., iznad Nespresso aparata za kavu piše “vodu vrijem da kavu piyem.”, a hladnjak u maloj kuhinji ukrašen je fotografijama.

Rodnog imena Ivan Španja, nije opasan, bahat ni hvalisav. Pomno bira riječi, ne iz potrebe da se cenzurira, već zbog samokritičnosti. Upravo zato često samog sebe ispravlja i u rečenice ubacuje “možda” i “vjerojatno”. Njegov alter ego Bore Balboe mu omogućuje da kroz stihove živi nešto drugačiji život od onog svakodnevnog. Hip-hop je počeo slušati u nižim razredima osnovne škole, a ni sam ne može točno objasniti što ga je privuklo.

Rođen je u Njemačkoj, ondje je napravio prve korake i naučio jezik. Njegovi roditelji su se vratili u Hrvatsku, ali su poslovno i dalje bili vezani za Njemačku. Bavili su se ugostiteljstvom i turizmom, što u kasnim 1990-ima i ranim 2000-ima nije bio unosan posao kao danas. Odrastajući na Brodarici kraj Šibenika, nije imao glazbene istomišljenike. Priča kako bi na zabavama puštali rock, protiv kojeg nema ništa, ali bi po dolasku kući “očistio uši s Wayneom”.

Bore nije doživio uspjeh preko noći, već ga godinama strpljivo gradi. U početku je pisao stihove koje se sramio potpisati, a kamoli ikome priznati da piše i snima. Prvi studijski album na koji je stavio svoje ime bio je Šarena močvara bezakonja iz 2013. Nakon toga uslijedila je pauza od većih projekata. To vrijeme iskoristio je za studij Germanistike i Etnologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a nakon sedam godina stiglo je vrijeme za prvi Mercedes City.

Već sljedeće godine izdao je treći studijski album IVAN, kolekciju od 15 pjesama koje je tada opisao kao osobnije od prethodnih. IVAN ga je doveo do dijela suradnika koji su postali dio Fallo Da Solo familije, Borinog labela. Koncert je postao nezamisliv bez “Mo Salah”, pjesme čiji je beat stigao od Roka Bekavaca, poznatijeg kao Traposlavia. Također, Bore je odlučio napraviti remix IVANA, preko kojeg je otkrio svog netjaka Pekija, Josipa Pekasa. Kulminacija je uslijedila s EP-jem D33, njegovim i Pekijevim uratkom, i pjesmom “Panama” u suradnji s još jednim yemovcem, Baksom ilitiga Bartolom Stepanićem. Pjesma je de facto postala službena himna festivala “Drito.”

Prije nešto više od mjesec dana, predstavio je najnoviji album Mercedes City 2. Ovom pločom je doslovno i figurativno ušetao u studio. Beatovi su napravljeni za njega, a nisu kupljeni preko interneta. Glazbu je snimao u prisustvu drugih ljudi, dok su prijašnji studijski albumi bili solo iskustvo.

Ivan sjedi na tamno sivom kauču, obučen u crnu trenirku, s Nike TN Triple Black tenisicama na nogama i crnim okruglim naočalama na očima. All Black Everything.

Kakvo je bilo tvoje djetinjstvo? U kakvoj kući si odrastao, kakva glazba se slušala i je li uvijek nešto sviralo?

Ćaća je stvarno volio slušat glazbu. Uvijek smo imali 5-6 CD-ova koji su se stalno rotirali.

Tipa?

Na primjer Dalmatino, Mišo, Ivo Pattiera, CD-ovi s Festivala šansone u Šibeniku. Bila je to većinom domaća glazba, šansone i šlageri jer je on to volio slušati. Moji su se bavili ugostiteljstvom još u 2000-tima kada to nije bilo popularno kao danas pa se u kući sve vrtjelo oko toga. Znalo se dogodit da moj dida od više od 80 godina želi pričat s nekim gostom koji ne zna hrvatski pa bi prevodio s njemačkog i obrnuto. Uvijek se nešto kuhalo, grijali su se tanjuri, smrzavale čaše. Sve je bilo vezano za gastronomiju. Plus, rođen sam u Njemačkoj gdje sam praktički napravio svoje prve korake u tetinom restoranu s jugo specijalitetima.

Apropos Njemačke, kako stojiš s identitetima? Kao što kažeš, rođen si u Njemačkoj, pričaš i taj jezik, odrastao si na Brodarici, započeo si studij u Splitu, pa si otišao u Zagreb i sad tu živiš i radiš. To je zaista jedan mozaik.

Pa sam bio na Erasmusu u Njemačkoj 2018. Mislim da ne mogu pobjeći od toga da je dalmatinski ili brodarički, a i stalo mi je do očevog nasljeđa bez obzira na to što nije vezano za glazbu. Što se tiče njemačkog... Gušt mi je što znam jezik jer vjerojatno ne bih imao odnos s tim jezikom kojeg imam da se tamo nisam rodio. Posljedično, vjerojatno ne bih slušao njemačku glazbu. I sad se na sve to nadoda i život u Zagrebu u kojem sam 10 godina. To je stvarno miks i paše mi. Od svega vučem utjecaj. Kad me neko pita je li mi ugodnije na Brodarici ili u Zagrebu, ne vidim poantu. Mislim da se forsira taj ili-ili odabir. Ne mora značiti da je plus jednog minus drugog i obrnuto. Uz to, ćaća je bodul, a mater vlaj. Kombinacija sam toga se kod ujca na selu okrene ražanj, s druge strane se peku gradele u Brodarici, a nemam ništa protiv njemačkog bratwursta. Sve ima svoju funkciju. Mozaik je koji je stvorio mene ili sam ja stvorio njega. Nisam nit ja skroz siguran.

I sve se čuje u glazbi.

Drago mi je da je tako jer se ne trudim ništa suzbit niti previše forsirat.

Koliko se poistovjećuješ s tom cijelom pričom o Dalmaciji - kamen, stina, more, maslina? Je li te nešto od toga živcira?

Živcira me to valoriziranje Dalmacije i kada su klape postale boy bendovi. Prava dalmatinska pjesma mi je “Povišću pritrujena” ili “Šibenska balada.” Volim te autentične pjesme, a ne popizirane klape. U svojim pjesmama to volim ubaciti spontano, a ne forsirati. Nisam stereotipna osoba, ali je to dio mog identiteta.

Kako se iz takvog okruženja pojavio interes za hip-hopom? Znamo odakle je došao taj zvuk i u kojem društveno-povijesnom okviru je nastao. Zašto si se poistovjetio s nečim što ti je geografski i kulturološki daleko?

Moji rođaci, od tete iz Njemačke djeca, su odrasli u istoj kući u kojoj sam prohodao. Oni su prvi imali Rap Mix 1,2 i 3 koje je rođak spržio. Slušali su hip-hop i tad sam krajičkom uha prvi put čuo taj zvuk. Zvučalo mi je interesantno.

Zašto?

Ne znam. Rado bih se vratio u taj trenutak da shvatim zašto. Tada nisam znao engleski, pa niti riječi nisam razumio. Satelit i MTV su isto imali ulogu. Kad sam počeo razumjeti engleski jezik i slušati Lila Waynea, onda sam shvatio igre jezikom. Dosta razmišljam o tome da sam iz malog mjesta gdje bi trebao biti pomorac, mesar, imati građevinsku firmu, raditi na baušteli, a zapravo radim nešto skroz drugo.

Da se možeš vratiti u to doba i ponovno poslušati jedan album, koji bi to bio?

Pa valjda Tha Carter III Lila Waynea iz 2008. Tada sam naučio kako koristiti određene metode za skidanje glazbe i bio je među prvim albumima koje sam kupio. Od domaćih, miks između albuma Galerija Tutnplok TBF-a kojeg sam dobio za 14 rođendan i nešto od Dječaka i Kiše Metaka.

Što je za tebe hip-hop?

U zadnje vrijeme mi je sve više nešto što mi je puno toga dalo. Kad se samo sjetim nastupa na ovogodišnjem Dritu u Boćarskom... Reakcija ljudi nakon nastupa se ne može vidjeti na snimkama i fotografijama. Samo mi se vratila misao: mi ne bi trebali biti ovo. Obogatio mi je život i upoznao sam veliku većinu ljudi s kojima sam sada blizak. Hip-hop mi je pružio potpuno drugačiju životnu perspektivu. Samo se sjetim sebe s 18, 19 godina na koncertu Dječaka i onda s tim istim Vojkom sljedeće ljeto snimam pjesmu. Baš je privilegija i luksuz.

Dosta nestvarno.

Da, i trudim se ne uzimati zdravo za gotovo, pogotovo cijelu Fallo Da Solo zajednicu. Obogaćenje duha mi je kad vidim rast kanale i ljude koji nose merch.

Meni to zvuči kao neko pripadanje. Čini se kao da je sve sjelo na svoje mjesto.

U osnovnoj sam bio onaj u širokim hlačama, praktički kao neki debil. Tad se slušao techno i to je bila cool ekipa, a ja sam slušao hip-hop. Prvi put kad sam osjetio to pripadanje je bilo s 19-20 godina. Tad sam došao studirati u Zagreb, upoznao sam High5 i družili smo se u njihovom starom studiju. Bilo mi je predivno što svi ti ljudi znali tko je Gucci Mane i da ga zaista slušaju.

Upravo to je uloga Zagreba, našao si gdje pripadaš.

Pitanje je kako bi bilo da je drugačije.

Odakle potreba za osnivanjem labela Fallo Da Solo? Zašto imaš toliku potrebu za kreativnom kontrolom, da nikog nema sa strane?

Najdraži svjetski reper kojeg sam slušao pogotovo na njemačkoj sceni je RAF Camora. On mi je oličenje te samostalnosti. Njegov label se zove Indipendenza što je razlog zašto sam odlučio da ime mog labela bude na talijanskom. To je bio jedan dio motivacije i čisto činjenica da do neke mjere možeš zadržati kreativnu kontrolu. Naravno, sad surađujem s yem.-om i naravno da onda imam više ruku koje mi pomažu na različite načine. Jednostavno mi je bila želja napraviti nešto svoje. Ne mogu točno reći je li motivacija krenula još u djetinjstvu jer su moji roditelji više-manje bili sami svoji šefovi, nisu bili ničiji zaposlenici. Možda je to podsvjesno imalo utjecaja. Ima nečeg zanimljivog u tom mentalitetu do it yourself, a i istinski reperskog. Svi reperi koji su mi dragi imaju svoj label, tako da je sve to povezano. Isto tako se često mogu čuti lošija iskustva onih koji su išli u suradnju s većim kućama. Imaju 50 glazbenika i praktički im niti ime ne znaju.

Nevjerojatno je da zvuk glazbe s Drita stigao i do Boćarskog, a evo sad je najavljena zagrebačka Arena. Zvuk glazbe koji se prije 15-ak godina puštao po zabačenim mjestima sada puni dvorane. Što misliš koji su okidači za ovakav razvoj događaja?

Globalno su hip-hop, rap, trap, nazovi kako hoćeš, prestigli rock. Mislim da je to djelomično rezultat trendova u svijetu. Da “Bad and Boujee” nije bio toliki hit u Americi i globalno, možda se toliko klinaca ne bi počelo baviti trapom. Naravno tu igra ulogu i Zvone koji je odlučio osnovati yem., High5 koji je rasprodao prvu Tvornicu. Tada se shvatilo da se može. Ne možemo se praviti da globalni trendovi ne utječu na nas. Sve većem broju klinaca je trap, hip-hop postao zanimljiv prvenstveno zbog stranih pa onda i domaćih izvođača. Jedna “Mama Mia” od Grše koja je bila ogroman hit, pa je sigurno pridonijela. Dosta je utjecala i činjenica da dosta izvođača iz yem.-a nastupaju po klubovima što je prije nije bilo tako, a sad se čini više-manje normalno. Teško mi je precizno odgovoriti, ali je kombinacija svega ovog.

A tu je i Drito bar. Ekipa iz yem.-a tamo sjedi, pije kavu. Jako ste opipljivi, niste nekakva mitska bića.

Vidjet ćeš ljude koji sad sto posto kupuju karte za neki događaj i te iste ljude vide pokraj sebe. Zapravo, to je baš suludo. Sto karata postane tisuću, od tisuću postane deset tisuća i eto te u Areni.

Ne znam točno zašto, ali sam dosta vrimena provela slušajući albume IVAN i Mercedes City 2 usporedno. Vrlo često kada slušam albume, opišem ih kao godišnje doba i osobe s cijelim karakterom. IVAN mi je teška zima, osoba koja je toliko puta bila povrijeđena da je sagradila zidove i rafalno puca na apsolutno sve oko sebe. S druge strane Mercedes City 2 mi je ljeto, osoba koja je svjesna složenosti života, ali koliko toliko može stajati na dvije noge. Čujem i dosta oprosta. Kako ti doživljavaš te albume?

Zanimljivo mi je ovo uspoređivanje s osobama jer mi je pružilo skroz drugačiju perspektivu. Možda zvuči otrcano, ali albumi na neki način jesu živa bića.

Naravno. Mijenjaju oblik kroz vrijeme. Pogotovo kad izdaš album, pa shvatiš bolje stvari na drugom.

I rasteš. Nisam toliko ostario između ta dva albuma, ali je to bilo formativno doba. Uz to se dogodio veći uspjeh nakon IVANA pa je i to trebalo isprocesuirati kroz ovaj album.

Koliko je Bore B gadljiv, a Ivan pristojan dečko?

Bore B je gadljiviji nego što bi trebao biti. Jednom mi je Zvone ili netko drugi rekao da bi “TNF” možda bolje prošao kod cura da u refrenu ne kažem poppaju pussy, k’o miteser. Ti pretjerani, odnosno nepotrebno seksualni tekstovi koji se povežu s nečim trećim su čisti utjecaj Lila Waynea. Zato je Bore B gadljiviji nego što bi trebao biti, ali opet manje nego prije. Ivan nije ni približno takav. Trudi se biti pristojan dečko.

Kad smo kod songwritinga, fantastično mi je koliko si smiješan. Osoba bez humora ne može napisati Pun sam para, šta me pitaš kako sam? / Gotovina me voli više neg Pakoštan’.

To je definitivno jedan od stihova na koje sam najponosniji. U tom trenutku pomisliš da očito ima smisla nastavit dalje pisati.

Na što si fiksiran kad pišeš pjesmu?

Vjerojatno najviše na puncheve, kad treba i kad ne treba. Ne mogu si pomoć jer mi je Lil Wayne najveći utjecaj. Ako strofa ima 16 stihova, on će bacit barem osam puncheva. Što sam stariji shvaćam da to ne mogu napraviti u svakoj pjesmi. Na primjer, na pjesmi “Jedna duša, dva tila” sam pojednostavio tekst i koristio pjesničke slike. Ruku na srce, isto tako se želim približit ženskoj publici i pokazati da su mi žene kao rod drage i da ih volim. Vidim i po komentarima cura da su tako nešto htjele na albumu i žele da tog više radim. Još jedna od takvih pjesama je “Flight Mode.” Tu je melodija baza pjesme i pala mi je na pamet zbog beata. Baza mi je stih Direktan let za Mercedes City, Kad jednom si tu ne želiš se vratit’. Nije plitak tekst, ali opet nije kao to s Pakoštanima. Ne bacam puncheve jer znam da to cilja jednu određenu vrstu publike koja neće analizirati moje tekstove. Fokus se malo pomakao na melodiju, ali nije u potpunosti. Ako čuješ “Intro” na albumu Mercedes City 2 onda je jasno da nije u potpunosti. Stih na koji sam isto ponosan je Dikod uđe, dikod ne uđe, Mate Baturina. Trudio sam se da bude svega po malo.

Je li na mobitelu imaš folder riječi, izraza koje želiš uklopit u stihove?

Nedavno sam čuo da dva popularna hrvatska repera imaju tablice riječi i rima. To nemam, ali zna se dogoditi da želim ubaciti neku riječ jer to nitko nije napravio. Sigurno je toga bilo na albumima, ali se sada ne mogu sjetiti. Netko drugi bi me trebao podsjetiti, ali više bude spontano. Ako sad provrtim po bilješkama, sigurno se nešto može naći. Zadnja bilješka koju imam je “Kako ti se sviđaju te granny smith jabuke, zapalim trubu pa želim ist hamburger”. Imam jednu veliku bilješku u koju pišem svaki dan, stanem pa se navratim.

Jesi li tip glazbenika koji opsesivno sluša svaku sekundu i dehumanizira kreativni proces ili spadaš u drugu skupinu koja se neće potpuno uništiti?

Ovo drugo. Na početku je bilo drugačije kada sam sam i tobože masterira i miksa. Tad bi pjesmu izlizao. Više slušam iz tehničkog aspekta da vidim je li sve paše. Dok imam session za snimanje vokala, pazim da dikcija i energija budu na mjestu. Ne mogu reći da puno preslušavam svoju glazbu niti u procesu niti kada izađe. Lakše je otkad je više ljudi uključeno u stvaranje jer oni preuzmu dio tereta. Nakon nekog vremena shvatiš da ne možeš uvijek sve napraviti sam. Ustvari, možeš, ali će uvijek neki aspekt patiti.

Je li ti nekad svega previše? Praktički radiš dva posla s obzirom da imaš onaj klasični posao od osam do četiri?

Nekad zna biti, ali ne do razine da imam živčani slom. Zaista se ne događa često da sam preplavljen. U pravilu si samo ponovim da ako mogu doomscrollat na TikToku jedan sat, onda je to znak da očito imam viška vremena. Više sam nestrpljiv jer je u svaki projekt, bilo snimanje glazbe ili videospota, uključeno više ljudi. Oni imaju još svojih projekata, sve traje pa je to iščekivanje blago frustrirajuće.

Moramo malo o Pekiju.

Dapače.

Često se uhvatim kako tvoju glazbu dijelim na razdoblje prije i nakon Pekija. Imam osjećaj da ste jedno drugom otkrili cijeli jedan kreativni svijet. Kako je započeo vaš odnos koji je prerastao u prijateljstvo?

To se dešavalo postepeno. Prvo smo se dopisivali preko Instagrama, jedno drugom slali glazbene ideje i shvatio sam da je talentiran. Osobno sam ga upoznao na ljeto 2022. u starom Dritu. Tada je bio povučeniji i skromniji. Iste godine je bio Lil Drito, tada je izašao njegov EP Druga strana lica i gostovao sam na pjesmi “Rizik.” Prvi nastup smo imali na brucošijadi FER-a kad sam ga, uvjetno rečeno, poveo sa sobom na nastup. Tad je Hilje [Hiljson Mandela] prvi put rekao Ajmo malo buke za Boru, Pekija i Fallo Da Solo. Tad sam prvi put pomislio da je sve to stvarno, da cijela priča raste. Nakon toga smo sve više vremena provodili skupa u studiju. Nekad smo bili i Peki i Roko [Traposlavia] i ja, a nekad samo Peki i ja. Prije sam vrlo rijetko vokale snimao u društvu, pa se i to s njima promijenilo, a D33 je bila kulminacija suradnje. Upoznao sam njegovu obitelj i društvo u Drnišu pa sam ga bolje shvatio kao osobu. Odnos postane još bliži. Tako smo svi skupa išli u Beograd i snimali Fallo Da Solo vlog. To je bio neplanirani team building i bilo mi je prirodno da idemo svi skupa. Drago mi je da smo mogli podijeliti trenutke s tog putovanja poput druženja u Bassivity studiju, druženja s Cobyjem u restoranu “Srpska kafana.” Sve je nerealno kada kreneš razmišljati.

A počelo je od remixa na IVANU.

I sad ću to napravit za “Mercedes City 2.” Naravno da nije cilj da pronađem još jednog Pekija. Kroz tako nešto što se čini banalno ili produljivanje života albuma dogodilo se što se dogodilo. Počelo je od suradnje do jednog prijateljstva, ujaštva, netjaštva do te mjere da ekipa zaista pita jesmo li u rodu.

Što se trenutno nalazi na tvom Spotifyju? Što slušaš?

Što se tiče podcasta, slušam “Povijest četvrtkom.” Ima jedan portal koji se zove Pametni radio gdje imaš sve epizode ikad snimljene.

A od glazbe?

Nekidan sam baš slušao Brkove i “Balkanski žigolo” i “Švaler.” Većinom se može pronaći njemački rap. Ako sad listam po miksu, onda sam slušao podcast “Tribina” i “This Past Weekend”, Culture III Migosa, Špiru i Teja, evo i sebe sam pustio pa je tu i “Flight Mode.” Onda “Oficir s ružom” Nedeljka Bajića Baje, “Luče moje” Dragane Mirković. Sve su mi to jebene stvari.

Onda Extra FM dere u auti.
Manje nego prije, ali sam tu otkrio dosta glazbe. Primjerice Marinka Rokvića i “Tri u jednoj” zbog kojeg drugi strofa “Jedna Duša Dva Tila” počinje sa stihovima Ti si sasvim nešto posebno - žena, sestra i drug.

BORE BALBOA